13
subota
studeni
2010
Pamćenje .
Dok sam se nalazio na samom mjestu događaja, nisam na njega obraćao ni najmanju pozornost. Nijednom mi nije palo na pamet da će on na mene ostaviti tako dugotrajan dojam, a pogotovo nisam sanjao da ću ga se 18 godina poslije sjećati u tančine. Toga dana živo mi se fućkalo za krajobraz. Mislio sam o sebi. Mislio sam o prelijepoj djevojci koja hoda kraj mene. Mislio sam o nama dvoma zajedno, pa onda opet o sebi. Bile su to te godine, to životno doba kad mi se svaka slika, svaki osjećaj, svaka misao vraćala poput bumeranga. I što je još gore, bio sam zaljubljen. Zaljubljen u komplikacije. Krajobraz mi nije bio ni na kraj pameti. Sada mi se, međutim, u sjećanje prvi vraća taj prizor s livade. Miris trave, pomalo prohladan vjetar, obris brežuljka, lavež psa: to su mi prva sjećanja, i vraćaju mi se sa savršenom bistrinom. Imam dojam da mogu pružiti ruku i vrškom prsta pratiti njihove konture. No iako taj prizor vidim posve jasno, u njemu nema nikoga. Nikoga. Nema nje, a ni mene. Kamo li smo samo nestali? Kako se to moglo dogoditi? Sve što mi se tada činilo važnim- Ona, čovjek koji sam tada bio, svijet koji sam tada imao: kamo li je sve moglo nestati? Istina je, ne mogu joj se prisjetiti ni lica- bar ne iz prve. Ostala mi je tek pozadina, sam okoliš, bez ljudi u prvom planu. Istina, s vremenom joj se sjetim lica. Počnem spajati predodžbe – njezina sićušna, hladna ruka; njena ravna crna kosa, na opip tako glatka i mirna; nježna, obla ušna resica i odmah pod njom mikroskopski sitan madež; kaput od kamelhara koji je nosila zimi; njezin običaj da mi gleda ravno u oči kad me nešto pita, lagani drhtaj koji bi joj se katkad uvukao u glas(kao da govori na vjetrovitu vrhuncu) – i najednom vidim njezino lice, najprije uvijek iz profila, jer smo ona i ja uvijek bili negdje vani i hodali, jedno uz drugo. A onda se ona okreće prema meni, smiješi se, jedva primjetno krivi glavu u stranu i progovara, gledajući me u oči kao da u njima želi ugledati odraz bjelice koja je sijevnula bazenčićem kristalno čistog vrela.
Treba vremena da se pojavi njeno lice. A s godinama to traje sve dulje. Tužna je istina da mi je za ono čega sam se mogao sjetiti za 5 sekunda ubrzo trebalo 10, pa 30, pa onda puna minuta – kao sjene koje se u suton izdužuju. Jednoga će dana, pretpostavljam, moje sjene progutati tama. To je neizbježno: moje pamćenje sve se više udaljava od mjesta na kojemu je ona nekoć stajala – na kojemu sam stajao onaj stari ja. Vraća mi se tek krajolik, pogled na onu livadu u listopadu, stalno iznova, poput simbolične scene u nekom filmu. Svaki put kad se pojavi, kao da zada udarac nekom dijelu mog uma. Probudi se, kaže, Još sam tu. Probudi se i razmisli o tome. Razmisli zašto sam još tu. Ti me udarci ne bole. Uopće ne osjećam bol. Samo šuplji zvuk koji odjekne sa svakim udarcem. A i on jednoga dana mora izblijedjeti.
Haruki Murakami, Norveška šuma
ukradeno.
komentiraj (0) * ispiši * #
