10

ponedjeljak

svibanj

2010

Grad .


Grad. Nisam još odabrala svoju definiciju grada, ali da će biti jako kompleksna - to vjerujem. Dok hodam ulicama i promatram njegove dijelove nerijetko se zateknem izvrčeći nepovezane misli i motive koji me često dovedu do onih trenutaka kada samo zašutim, i sve prestane. Grad se opisuje kroz gužvu, stotine i stotine koraka koji lupaju o pločnike istovremeno, isprepličući se s bukom automobila koji trubom pokušavaju ubrzati promet, kroz melodije telefona, škripu tramvajskih kočnica, stotine i stotine suza i osmjeha ljudi koji trče niz ulice, sudaraju se i zaobilaze, živeći grad. Ponekad ga obasja sunce pa sve to dobije određeni sjaj, sjaj kakav može dobiti samo Osijek obasjan suncem. Ponekad iznad njega plutaju oblaci skrivajući zrake sunca namjenjene gradu i proplakuju kapi kiše koje vlaže pločnike i kolnike, tek oprane aute ili prozore, ali i one koji dugo čekaju da ponovno zasjaju, ovaj put kroz kapi kiše. Nedavno sam tako tumarala gradom u jedno oblačno, siječanjsko poslijepodne, mogla bih reći jedno od ljepših u početku ove godine. Pokušavala sam se prisjetiti sata likovne kulture iz gimnazijskih dana kada smo radili grad kao tvorevinu i one rečenice koju je profesorica rekla pri njegovom definiranju, a koja mi se, u tom trenutku, činila tako nebitnom. Definitivno je bila povezana s arhitekturom i kreiranjem grada po ukusu i načinu građana, ili nešto u tome stilu. Tada sam se zapitala kreiramo li mi građani uistinu svoj grad, ili je naš grad baš ono što kreira nas, povezuje nas i okuplja u cjelini? Jedan od mojih prvih školskih poraza bio je kada me nastavnica, nakon što sam ispričala sve što u mome referatu piše o Osijeku, pitala što joj Ja imam reći o gradu, o svom gradu, ne o gradu iz knjiga. Možda je to tada bilo previše za očekivati od osnovnoškolke koja se ponosila recitirajući podatke koje je naučila, no možda nas nikada nisu pravilno usmjeravali kako proučiti grad, kako ga ocijeniti, kritizirati, misliti i voljeti, ili ne voljeti, ali znati zašto bez obzira na statistiku. Mislim da grad jest kreiran od strane njegovih stanovnika te da on, samim time što to jest tako, utječe na nove generacije, oblikuje ih, daje im slobodu, ali ih i ograničava, po istoj onoj liniji po kojoj je oblikovao generacije prije, davao im slobodu, ali ih i ograničavao. Nakon kratkih, a ponekad i dugih šetnji, s predavanja ili koje druge obaveze, dok se vraćam kući, sto puta pregaženom, istom, neuglednom ulicom, istim borovima, istom miru, po vrećama smeća kraj zelenih kanti, pripremljenim da ih se odveze po slijedećem jutru, primjetim da je prošao još jedan tjedan. Tada, udaljavajući se od glavne ulice, zvuka jurećih automobila, brzog gradskog života, razmišljam o tome koliko je on uopće brz, kaotičan i bučan. Možda... Neki drugi grad.






<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.