05
nedjelja
rujan
2010
Čista.
Naučeni smo birati put i trčati kroz život ganjajući materijalnu potrebu našega truda, i to je toliko uvriježeno kao neko globalno mišljenje da ljudi ne mogu shvatiti kada netko ne napravi nešto od čega ima materijalnu korist. Zašto onda nitko nije sretan? Zašto se o tome snimaju filmovi? Ljudi su izgubljeni. Trče zavezanih očiju kroz tuđe labirinte i sudaraju se sa zidovima slijepih nekih ulica i mračnih putova. Mračni su jer su tuđi. Možda previše brijem na Petra Pana, ali svoj put nastojim održati uz reflektore klimajući glavom samo na potvrdu nečega što sam si rekla sama. I 4. korak po Maslowu mi nikad neće biti dosta. Ni dovoljno. Previše se ljudi izgubi tražeći taj krovni korak koji čini kompletnog čovjeka. Ne znaju što traže, ali to nije ni problem. Problem je što prestanu tražiti ili ni ne pokušaju. Sve se nekako srozalo na najniži nivo: kvaliteta, vrijednost i duhovnost. Kako si pojedinac dopusti ne uživati u poklonima samome sebi nikada mi neće biti jasno. Opet, možda ja previše brijem na Petra Pana, malog princa, lovca u žitu, i mog dragog Holdena. Možda. Možda nikad to sve neće biti shvaćeno, možda ni s moje strane. Možda i bolje. Možda nije ni bitno uopće. Možda smo predviđeni za neke druge stvari. Ali moja samoaktualizacija me čini osobom. I mrvice ne prihvaćam.
Pogubim se svaki put i kada počnem mogu pisati do sutra. Ovaj papir je premalo, ovaj blog je premalo i ovaj post i ovaj .doc jer nema tih riječi ni slike ni misli koji mogu sažeti čistu emociju.
Često stvari, one impulzivne i nepromišljene (dakle iskrene), nisu najpametnije. Jebote, kontam da gotovo nikada nisu najpametnije i teško se uklapaju u morese ljudi jer smo ih postavili na način da je sve što je dobro pojedincu u društvu neprihvatljivo i loše ! Svi ih ionako rade, zašto si sami stvaramo klopke i gomilamo licemjerje? Put ka paklu popločen je dobrim namjerama. Prebacujemo si krave kao izlike iz dvorišta u susjedovo i tako u nedogled. Što se dogodilo s ljudima da se boje čiste emocije? Tog trenutka koji ti je SADA najvažniji? Koga briga za druge ljude. Koga briga za kasnije – ne možemo predviditi kasnije. Što ako čekamo pravu priliku, a ona je upravo ova? :/ Teško je poklanjati si trenutke i živjeti ispunjavajući si želje jer su ljudi izmislili riječi kao što su: djetinjasto, hiperaktivno, nepromišljeno, naivno, nestvarno, sebično i ostatak ekipe izgovora koje si namećemo da si olakšamo put jer riječi poput tih skraćuju ambicije, ciljeve i vizije. Ja od svojih ne odustajem nikada. Često sam zato neshvaćena, ocrnjena, odbačena, ali nije ni bitno. Tko je uopće rekao ikada da je lako?
I na kraju znam samo da ću uvijek biti realna, i uvijek biti čovjek. Hvala mama. Čovjek jer volim život, volim biti to što jesam. Uživam gradeći se i učeći. Prihvaćam poraze i nazivam ih pobjedama jer me natjeraju da budem još bolja. Za stvari koje su mi bitne nije mi problem dati puno, dati sve. Razmišljam o svemu, razmišljam o razmišljanju. Prečesto se zateknem kako me baš to i pati, ali na taj način procesuiram svijet. Lakonoga. Hah, mogu podnijeti sve što imate za dati. Samo daj. I napravit ću to s osmjehom. Jer, prihvaćam poraze i nazivam ih pobjedama jer me natjeraju da budem još bolja. Opet? Opet. I opet. I opet.
Teško je. Ali koliko je i nije. Biti impulzivan, biti lakomislen nekada, raditi što želiš SADA, sada to radi ! Nosi krićavu odjeću, dopusti si odskočiti. Tko je uopće povukao granicu toga tko je čovjek u okvirima, a tko ne? Kada shvatimo da je to totalno irelevantno tada si tu granicu povlačimo sami, a hoće li ona biti unutar ili izvan granica drugih ljudi – samo je i isključivo naš vlastiti izbor. Sve je igra.
Volim ju. Izazovna je. Volim ih. Volim hodati tim stepenicama. Neke preskočim lako, nekima idem polako i oprezno, jebote, nekad se moram i vratiti koju nazad, pa što? Utvrdim samo put, stegnem pertle ili zamotam gležanj i nastavim dalje.
A u sebi uvijek nosim čistu emociju. Čuvam je negdje u peti. I možda to nije NAJPAMETNIJE, ali je SADA ono što želim i ne znam za kasnije, ali dobro se pripremam za kasnije.
Čista emocija može biti poklonjena nekome. Nekome tko je moje ono i sve što želim. Možda zapravo čista emocija i je neka osoba. Netko kraj koga sve drugo ne postoji. Netko s kim situacija nije najbolja, nije jednostavna i nije laka. Ali ja sam lakonoga. Možda ja previše brijem na Petra Pana, malog princa, lovca u žitu, i mog dragog Holdena. Možda. Možda nikad to sve neće biti shvaćeno, možda ni s moje strane. Možda i bolje. Možda ni ne treba biti shvaćeno. Možda su to ljudi postavili tako jer su previše slabi i egoistični da priznaju da nije ni bitno shvaćati. Nemoguće je ništa. Možemo sve. Možda ja previše brijem na Petra Pana, malog princa, lovca u žitu, i mog dragog Holdena. Možda. Možda nikad to sve neće biti shvaćeno, možda ni s moje strane. Možda i bolje.
What's ment to be will always find it's way.
To je čista emocija.
"Teško je".
komentiraj (0) * ispiši * #
