16
četvrtak
srpanj
2009
ČAJANKA
U početku je to bio čaj s najbližim mi ljudima. Svi su pili zeleni čaj, pa sam ga pila i ja. S vremenom se krug ljudi na čajanci širio, a ja sam shvatila da zeleni čaj zapravo nije ono što meni najviše odgovara, pa sam odlučila isprobati voćni. Na tu moju promjenu ljudi su različito reagirali. Neki su okretali očima šuteći, neki su mi se licemjerno nasmijali, a oni rijetki su me iskritizirali na glas, no svi su bili zaprepašteni mojom promjenom.
„Ako svi piju zeleni čaj, zašto ti moraš piti voćni?"
„Moraš li se isticati?"
„Zašto ne možeš jednostavno biti kao i svi drugi, šutiti i piti zeleni čaj?"
„Moraš li ti promjenom dosadašnjeg izbora privlačiti pažnju?"
No ja zapravo promjenom izbora ne tražim pažnju, niti mi je namjera isticati se. Ja samo želim piti voćni čaj, jer mi se zeleni čaj ne sviđa, a znam da nisam jedina. Mi svi koji sjedimo za stolom zapravo želimo isto, no većina ih šuti i pije gorki zeleni čaj da ne iskače iz gomile. U gomili je lakše, sigurnije. Vrijedi li naručiti voćni čaj kada to završava najčešće proljevanjem istog u krilo; kada život razbije čašu iz koje piješ, a svi me prisutni na čajanci ne žele više u svome društvu? Ostanem frustrirana činjenicom da zapravo svi žele voćni čaj samo se ne usude posegnuti za njim. Zeleni je čaj u granicama ljudskih „normi", svima gorak, ali ga „beskralježnjaci" piju bez pogovora. Voćni je čaj promjena kojoj svi težimo, no rjetki se boje napraviti korak prema njoj.
Život je čajanka.
komentiraj (3) * ispiši * #
