21
utorak
srpanj
2009
Zdjela s voćem
Već sam zaboravila na ovo (tko bi rekao, dugo sam se i sjećala :D)
Ljeto nekako ispuni dan, makar ne radim ništa i to je oke. Sjedim i sunčam se, a budući da je ljeto - osjećam kako vrijeme nije potraćeno.
Mogla bih neprestano ovako sjediti s laptopom u krilu i pisati. Volim pisati, a jedino što volim više od pisanja je to što uvijek imam nešto za napisati.
Dani su neki kružni i uokvireni, kao u nekom romanu koji opisuje kroz nekoliko stranica samo jedan, rutinski dan.
Ljudi su neki kružni i uokvireni, kao u nekoj sapunici koja je sto puta viđena. Možda samo ne volim toliko ljude.
Možda stvarno jesu. No to ni nije ni bitno.
Zapravo sam željela pisati o nekom drugom svojstvu ljudi, manje kružnom i manje uokvirenom, ili to ja tako doživljavam jer volim puno sanjati i zamišljati drugačije nego je (a možda i nije, često se izgubimo tu).
Čudno je to kako si u nekim trenutcima okružen ljudima koji su ti dragi i za koje misliš da će uvijek biti tu. Tada smo sretni pa nam te situacije u biti ni nisu toliko čudne. Čudnije su nam one kada tih istih nema. Nema... Ne mislim nužno da ih nema, već da nisu tu, a još gore da stvarno jesu tu, samo to više nisu te osobe.
E da, to je čudno. Ali i razočaravajuće. Na kraju shvatiš da u tim situacijama, koje znaju biti teške jer je čovjeku najgore kada se osjeća samim, uvijek ima netko tko je tu. Čudni su ti međuljudski odnosi. Uvijek govorim da su ljudi oko nas kao zdjela s voćem. Naslažeš ih kako tebi odgovara. Katkad koju voćku pojedeš, katkad pokoju pokloniš, izneseš iz zdjele pa zaboraviš, a ponekad neka jednostavno istrune. Ljudi se previše vežu, što je za ljude normalno i to tako treba biti, ali ponekad samo treba biti realan i trulo voće izbaciti iz zdjele ma koliko surovo zvučalo. Ljudi se mjenjaju. To ne znači da ako ti istrune jabuka nećeš imati nove jabuke u zdjeli. Jer odnosi nisu tako teški, ako se znaš odnositi.
Dogodi se trenutak u životu kada shvatiš da ti je dojadilo juriti za nekim i pokušavati popraviti nešto, ali to nije odustajanje. To je dolazak do zaključka da uopće neke ljude i njihova sranja ne trebaš u toj zdjeli.
Slaganje ove zdjele voća je umjeće i plod dugotrajnog iskustva, a kada shvatiš da je sada savršeno složeno - voće zamjeniš plastičnim. Ne kako bi predstavljalo nešto mrtvo i plastično; umjetno... Već kako nikada ne bi istrunilo.
Ti si ta zdjela. To je tvoj teret.
komentiraj (3) * ispiši * #
