16

četvrtak

srpanj

2009

Fusnota o stvaranju masa


neki ljudi su mladi i ništa
više,
a neki ljudi stari i ništa
više,
a neki ljudi ni stari ni mladi
i samo to.
i da muhe nose
odjeću
i sve zgrade izgore u
zlatnoj vatri,
da se nebo zaljulja kao trbuh
striptizete
i sve atomske bombe
zaplaču,
neki bi ljudi bili mladi i ništa
više, a
neki ljudi stari i ništa
više,
a ostali bi bili isti
ostali bi bili isti.
ono nekoliko drugačijih
dovoljno brzo uklanja
policija, ili njihove majke,
njihova braća, ostali; i
oni sami
sve što ostaje ono je što vidiš.
teško je.

H.C. Bukowski



... i stvarno je. I upravo se tako stvaraju mase; stereotipi; ljudi začahureni u svoje strahove koji žive - a NE žive... Da bismo spriječili to trebamo izgraditi sebe kao pojedinca, samostalnu i nepobjedivu jedinku koja ima stav i dovoljno argumenata da kritizira. Kritiziranje i propitivanje pogon je napretka u životu jer kažu da se u njemu ne radi o tome da pronađemo sebe, nego da se izgradimo, a to ne možemo napraviti klimajući glavom i prihvaćajući tuđe stavove i norme bez promišljanja i kritiziranja. Ljudi prečesto dopuštaju, svjesno ili nesvjesno, da život prolazi pored njih. Jer on ide, juri, nekima prebrzo, nekima presporo, a neki nisu ni svjesni da prolazi... Ponavljaju istu rutinu svaki dan pretvarajući se u robotizirani dio mase; te mašinerije gdje smo samo brojka i dio množine, gubimo svaku individualnost i svaku našu privatnu osobinu, izraz lica, osjećaj, emociju, želju i san.
Ne smijemo prestati imati osobine koje čine baš nas, naš izraz lica karakterističan nama, osjećaje i emocije, ne smijemo prestati željeti želje i sanjati snove, ali ni ostvarivati ih. Biti spontani, živi, odlučni - biti ljudi. Živjeti. Jer život je samo jedan i nitko i ništa nije vrijedno toga da se prilagođavamo i mjenjamo jer je posljedica toga to što se osjećamo loše i što svakim našim korakom mi izdajemo sebe. Kada izdamo sebe i shvatimo to, obično bude prekasno. Tada nam je sve nam ostalo irelevantno, a i sami smo ravnodušni.
Ne dajte sebe za njihova pravila i njihove granice. Kada bi svatko držao do svog mišljenja i radio kako osjeća, naravno, uz toleranciju prema drugima, svoje granice bismo si postavljali sami. Tu ne bi bilo stereotipa i ne bi bilo mržnje i plitkog površnog razmišljanja, otupjele mase kojom se upravlja jer ona nema mišljenje osim onog globalnog, a upravo je to baš ono plitko, površno i nametnuto.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.