Krivnja .

Spotaknem se o taj tupi osjećaj i ugasim okolinu. Ostanem lebdjeti, plutati ili utapati se, jer više ni ne znam, u crvotočini koja kao debeli marker kruži poljem mojih misli ostavljajući crni trag i što više pokušavam izravnati tu crtu u liniju koju mogu pratiti ona se samo vrti još brže u različitim smjerovima i oblicima ostavljajući me kao u sredini nekog vrlo loše smotanog klupka nečega što svrbi više nego vuna. Prsni mi se koš stegne do vrhunca osjećaja paranoje i boli, kao da će svakim mojim udahom ili izdahom prsnuti u sto komadića. Poželim ne disati, ne okretati se, ne vrtjeti. Tada sve oko mene zavija, kao loše podmazano gudalo koje struže po stiroporu i muka mi je… od… od nemoći. Valjda. Ponekad…. voljela bih znati ne osjećati. Ne propitivati. Samo ja se teško budim, a još teže prestajem sanjati. S okolinom nastojim biti u obostranom odnosu davanja i ne rijetko vjerujem kako razumijem ljude i situacije. I jest, nerijetko i razumijem. Pročitam, povežem ili osjetim. Moj tupi osjećaj osjećaj je krivnje. Izjeda me iznutra kao crv jabuku i iako površinski izgleda dobro kad zarežem dublje – trulo je. Krivnje jer nisam pročitala Nju, a trebala me da ju pročitam. U sto situacija svojim je djelima to pokazala, ali nisam ju shvatila. Razočarala sam ju kada me je najviše trebala. Ne samo mene, nekoga, nekoga tko će zaustaviti što si čini i što joj čini svijet koji si je stvorila. Ili barem biti s njom u tom svijetu, pomoći joj otvoriti vrata, ili barem pokloniti neke ukrase. Koračati s njom. Kako sam nekada slijepa! Nevjerojatne su situacije kada postanemo svjesni vremena koje nas gazi. Koje svojim oštrim i nemilosrdnim koracima gazi put satkan od naših snova ostavljajući neizbrisiv trag, noseći nas u džepu s jednom jedinom opcijom: da gledamo zgažene snove kako ostaju negdje iza nas i tiskamo se u džepovima s prljavštinom i ostalim autorima pregaženih snova. A ja poklanjam boje. Poklanjam osmjehe i toplinu. Zamjenila bih sve koje sam ikada poklonila; povukla bih ih, samo kada bi jedan sitni komadić svega što sam dala prolaznim, nebitnim ljudima otišao Njoj…. Ali ne mogu. Voljela bih samo da zna da je tako. I sada ne preostaje ništa drugo nego svom snagom skočiti na crni debeli marker rušeći ga u položaj iz kojega ne može više crniti moje polje. Tada preuzimam svoje kistove kojima oslikavam snove, ali i stvarnost, i umačem ih u jake, jake, kričave boje. Praznina još vreba i osjećam kao da velike, teške kaplje padaju u lokvu, ali u nekoj dalekoj dubini i do mene dopire samo jeka tih udaraca. Možda samo previše očekujem od sebe.. Možda, možda se sve dogodilo samo kako bih naučila. Kako bih se zabila u zid u svome koračanju ili kako bih skratila malo svoja širom raširena krila kojima param bijele oblake. Možda, ali, tko pristaje na mrvice – to i dobiva.