13

ponedjeljak

rujan

2010

Jedan od onih života - isječci

Uz život se ne prilaže uputstvo za upotrebu i svatko to odradi kako već umije, zanijemi gdje bi drugi viknuo, nasmije se gdje bi drugi zaplakao, uvrijedi se tamo gdje bi se netko obradovao.. Uđe u pogrešan vagon, siđe stanicu prije, ili kasnije, pokoleba se, samo prebaci veslo iz ruke u ruku a struja odnese presudno dalje, odredi drugo mjesto na kojem će pristati.. Planetom tumaraju zagubljeni, pogrešno iznikli, očajno tragajući za onima koji bi im tako lako mogli biti dragi i bliski. I zaista više ne znam šta je gore, promašiti tog Nekog Svog za hiljadu godina i hiljadu kilometara, ili za par godina i tričavih stotinjak kilometara..
Ne, nismo mi bili ljubavnici. Nikad.
Samo smo se ponekad malo gledali, kad nas nisu gledali.. I to je sve. Oboje smo nosili na lančiću po polovinu jedne davno plomljene tajne, ali nismo pokušavali da je sastavimo, ko zna zašto. I ta tajna lebdjela je nad desetogodišnjim oceanom prošlog vremena kao ukleta lađa.. Negdje ovdje daleko, negdje tamo blizu, ni na nebu ni na zemlji. Nikad mi nismo bili ljubavnici.. Čežnja, i to je sve. Nemoj da načinješ sad neke ozbiljne teme, dođi i skupi se tu i budi dobra. Ponekad tragam i ja za zlatnom runom.
Koliko na njoj ima tajnih mjesta koje bih želio da poljubim? Ali, ne sad. Jednom. Možda.. Lijepo sanjaj, mali mišu. Tko zna hoćeš li mi ikad više biti tako blizu?
No, bilo kako bilo, ona je suvlasnik moje sudbine, kupivši me sa par osmjeha na pijaci robova pomirenosti. Povela me je u svoju osamljenu palaču obraslu bršljanima mašte, dobro znajući da ću i ako me oslobodi nositi njen žig, da ću se ubuduće i rađati s njim, kao s neobičnim mladežom na mišici.. I tako, obično u nekoj vedroj noći roj Neizgovorenih Riječi nepovratno odbjegne iz košnica misli i u potrazi za novim mjestom sumanuto pokušava otkriti prečicu do najbližih zvijezda."Zauvijek?" pitala je uplašeno.
O, ne, ispravih se, zaboravio sam da "zauvijek" ne postoji.
Poznao sam u sebi pepeo vatre koja se u njoj tek rasplamsala, ali nisam pokušavao da je odvratim. Do pepela se i stiže jedino preko vatre. Nema tih reči koje mogu nadomestiti šibanje godina u lice, i nema te priče od koje se može isplesti mreža za hvatanje vremena. Za sedam jeseni, koji minut posle pola jedan, jedan ili pola dva, i ona će negde zastati pod zamuckujućim plavim neonom sa reklame iznad izloga prodavnice modne obuće. I onda će znati.
Sivi dah uspomene pažljivo će oduvati prašinu sa smešne stare ogradice od posesivnosti koju sam jednom uzalud dizao oko skrivenog senovitog vrta u kom su pupile njene ambicije.
Uzdahnuće, verovatno. Čestice sjaja rastopiće joj se načas u pogledu, kao odraz udaljenih zvezda u vodi.
Biće sama, nadam se.
Jer tad će se u ritmu njenog uznemirenog pulsa možda pojaviti ona uznemirena i ključna sinkopa koju sam posljednjih dana uzalud osluškivao u odjecima naših tišina.
I onda će znati da je jedina koju sam ikad volio. Da sam sve druge volio tamnom stranom srca. Štedeći se. Učeći se kako ću najbolje voljeti Nju.. Kada je konačno nađem.


Balašević

komentiraj (0) * ispiši * #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.