23
četvrtak
srpanj
2009
Komunikacija.
Sjedim opet s laptopom u krilu i razmišljam. Ova okomita titrajuća crtica uopće ne inspirira čovjeka. Čak štoviše - odvraća pažnju od pisanja. Pravila sam večeras voćnu salatu. Fascinira me ta mješavina okusa koja čini jedan jedinstveni voćnosalatni okus. Za njega bih pretrpjela čak i okus breskve koji kada je sam ne mogu podnijeti. Kada prenesem ovu zjavu na neku metaforičnu masovnu recenziju ljudi shvatim da je teško gledati na mješavine, osim na voćnu salatu, s nekim pozitivnim mislima. Kažu da je to tako jer smo svi drugačiji.
Ali mi ni ne trebamo biti isti jer kada bismo bili morali bi nas numerirati kako bismo se razlikovali, a to ubija individualizam. Različitosti postoje iz više razloga, ja sam ih dokučila nekoliko, a najvažniji je onaj s ciljem da se ljudi nauče poštivati, prvo sebe, pa zatim druge, te tolerirati, prvo sličnome, a kasnije "drugačijem" čovjeku.
Nama ljudima je teško obitavati i izvan nekog melting-pota, u nekom sličnom okružju. Kada bolje razmislim okrivim komunikaciju - svaki put. Ljudi ne rade dovoljno na komunikaciji, a i da rade shvatili bi da puno ljudskih emocija i situacija nije definirano u našem rječniku. Čak ni najširi vokabular čovjeka ne pokriva sve ono što osjećamo i ne može opisati sve situacije u kojima se nađemo. Gdje da onda potražimo ono što mi jesmo ako jednim pridjevom ne možemo opisati imenicu poput ljubavi, a da sve njezine karakteristike budu zadovoljene? Često u životu tražimo odgovore na pitanja koja ne možemo ni sastaviti, i te rupe u ljudskoj komunikaciji ju ne trebaju ugušiti već nastojati ih smanjiti povećanjem iste. Ponekad je dovoljan samo pogled bez riječi da znamo što mislimo, no ponekad pogled nije dovoljan, a riječ koja nam treba nije još izmišljena.
komentiraj (0) * ispiši * #
