18

srijeda

veljača

2015

Ravnoteža i Usmjerivači

Volim vjerovati u ravnotežu. Otkako sam naučila da su stvari puno dublje od one prve asocijacije koja nam se stvori u glavi na riječi koje čujemo, počela sam tražiti ravnotežu u stvarima oko sebe.

Ne možemo negirati postojanje dvije strane krajnosti svega; crno i bijelo, je i nije, dobiješ i daš, dobro i loše ili kako god to već odlučimo nazvati. Skoro sam olako započela rečenicu s „Otkako sam svjesna sebe...“, želeći ukazati na razdoblje sebe započeto s donošenjem vlastitih odluka poput što obući sutra u školu. Već sam tada osjećala da su ljudi uvelike drugačiji po samo dvije skupine, da stvari ili vide ili ne vide, iako je tada ta moja opaska društvu bila još gola i nedopunjena iskustvom. Sada znam da se ljudi razlikuju po tome žele li si dopustiti tu koristiti potenciju - moći moći, mogu li si je dopustiti (mogu li moći moći), ili te vještine nisu dobili.

Zbog ravnoteže vjerujem da je svaka osoba dobila određene vještine s razlogom. Te su vještine prepuštene nama samima da ih otkrivamo i razvijamo.
Npr. gledala sam zanimljivu situaciju u kojoj prijateljici cimer daje vrući čaj u kojega je već stavio med. Ona voli med i čaj i zna da se med stavlja u mlak čaj kako ne bi izgubio svojstva. To nije neka pretjerana mudrost i ona mu je samo željela reći da to radi krivo, za njegovo dobro, kako bi ravnopravno podijelila što ona zna - s njim. Primijetila sam kako cimer reagira kao da je napadnut, što je sasvim normalna ljudska reakcija, za ljude koji se ne osjećaju ravnopravno, rekavši „ako ti se ne sviđa nemoraš popiti“. On je po prirodi sramežljiv dečka, a ova reakcija pokazuje da je nesiguran, osjeća se inferiorno u odnosu s njom, i ova sugestija je za njega bila presnažna zbog načina na koji je to ona rekla, makar u najboljoj namjeri.

Kao promatrač i kao njezina prijateljica, imala sam potrebu dati njoj sugestiju o davanju sugestija. Iza ljudske reakcije stoji upravo ta osoba koja reagira, i treba ju se, prije svega gledati kao osobu. Ako sam dovoljno inteligentna primjetiti da je moj način davanja obične sugestije presnažan za njega kao osobu, jer se iz vlastitog nekog straha u relaciji samnom, možda podsvjesno, postavlja inferiorno, dužna sam, prema ravnoteži, upotrijebiti tu svoju mogućnost spoznavanja i prilagoditi se toj osobi. Zašto? Jer mogu! Jer je govor samo jedan od oblika komunikacije. Jer sam možda tu vještinu dobila baš ja, da jedan komad svijeta učinim ljepšim mjestom.

Do sada sam često griješila u stavu vezanom za spoznaju. Bilo mi je nemoguće za zamisliti da, ako ja nešto spoznam ili vidim, i apsolutno mi je jasno da je tako, netko drugi to uistinu ne vidi. I nije mi bilo fer kada ljudi, koje smatram sposobnim i inteligentnim ljudima, rade stvari koje su ispod njihovih mogućnosti, ili čak nasuprot njima. Živciralo me, mladu i nadobudnu, kako sada oni to ne kontaju, i često sam ulazila u konflikte jer sam vjerovala u neku generalnu, opću, zdravu logiku, koju „svi ljudi vide“. Ljude sam tada dijelila na koje smatram dovoljno inteligentnima da stvari mogu moći shvatiti, ako to žele, i one koji uopće ne mogu, i da žele. Oni koji su bili u prvoj skupini, dobili su od mene ukor za odstupanje od generalne, opće i zdrave logike, a oni iz druge skupine uvijek su prolazili sa smješkom i objašnjenjem. Nije mi bilo fer da oni ljudi koji stvari mogu sami shvatiti jednostavno to ne rade. What a waste of life!

„Don't be in a hurry to condemn because he doesn't do what you do or think as you think or as fast. There was a time when you didn't know what you know today.“

I danas smatram da to nije fer. Nije fer imati vještinu koju nećeš upotrebljavati. Nije fer imati ovaj um i ovo tijelo, ako ćeš za cijelog svog života samo grebati po površini. Dugujemo konceptu ravnoteže da postojimo najviše što možemo i da stvari, sve stvari, radimo najbolje što možemo! Jer možemo upravo toliko, i zašto onda ikada išta raditi manje dobro? Danas sam, nadam se mudrija, pa umjesto da dijelim ukore i djelujem vrlo isključivo, odlučila sam postati jedan Usmjerivač.

Iako naš prijatelj Bukowski kaže „Teško je“, i „Eh taj moj prokleti mozak“, teško i je, ali treba naučiti vidjeti ravnotežu oko sebe da nam bude lakše.

Nisam još potpuno svjesna sebe, ali postajem sve svjesnija onoga što ne želim biti (to puno pomaže) i onih čije me postojanje usmjerava prema nečemu što želim (ili jednim dijelom već jesam). Ti ljudi, Usmjerivači, najčešće ni ne znaju da igraju tu ulogu. Moja razrednica, tatina strina, par prosvjetnih radnika, par vedrih žena koje pamtim kroz sitne životne situacije, žena koju srećem godinama na ulici i pamtim ju jer ostavlja predivnu energiju oko sebe, Robert, Boris, Holdeni, Kuma, Mama, ona teta što mi je dodala maramicu kad sam plakala kraj pekare. E i onaj ludi djeda koji je prodao sve što ima i vozi bicikl po SAD-u.

To su ljudi koji svojim postojanjem, i funkcioniranjem u svom mikro svijetu, dokazuju nama koji još zrijemo, da pojedinci mogu opstati kvalitetni u ovome društvu i kada odrastu, čega se svi mi lovci u žitu zapravo bojimo jer ne želimo postati ona veća skupina društva, ona plastična.

Zbog njih, moje godine lomljenja u osobu koja ću od ovoga svijeta ostati, uvijek su bile nabijene pozitivnim zaključcima, pametnim štivima i međusobnom potporom. Samo njihovo postojanje meni je davalo nadu i ohrabrenje da ne ću odustati od svoje generalne, opće, zdrave logike, koju volim nazivati Čista misao.

To su ljudi koji, okaljani stvarnošću koju smo kao društvo izgradili, i dalje vrednuju ono pravo ljudsko u nama. To su ljudi koji svojim životnim pričama, zanimljivim karakterom ili pogledima na svijet i stvari, tako nenametljivo bogate živote oko sebe; živote onih koji su istrenirali vještinu da prepoznaju prave vrijednosti – zato i mogu prepoznati Usmjerivače.

I cijenim ih toliko da im, u zahvalu što postoje, i iz poštovanja što jesu, a da im to nikada ne moram ni reći, dugujem da sve što imam u sebi dovedem najviše što mogu. Zbog njih stvari uvijek nastojim raditi najbolje što mogu, sve stvari, bile one male ili velike onima koji ne vide. Zbog njih i zbog ravnoteže nikada ne radim manje kvalitetno nego što mi je dano 'da mogu moći'.

Mi smo međuprostor ovoga svijeta i zajedno rastemo i ne damo se. I možda sve što znamo i sve što možemo, znamo i možemo da upotrijebimo svoje sve i učinimo svijet.. svojim.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.