.hope

NOVI POČETAK?
Kažu da je novi početak jedna od najtežih stvari koje čovjek kroz život od sebe zahtjeva.
....
Pa on to i je. Evo gledam u prazan papir i titrajuću crtu koja čeka baš to. Novi početak. Zašto uopće do njega dolazi? Do čega čovjek mora doći i što mora shvatiti da ostavi sve što je do tada stekao i izgradio i krene iznova? Mora li baš sve u tom prijašnjem stanju biti tako loše? Što ako se nekih stvari jednostavno ne možemo odreći? Što očekujemo od novog početka; hoćemo li biti nov čovjek i odigrati svaki korak bolje, ili je pravo pitanje što novi početak zahtjeva od nas?
Kroz sve što smo u životu prošli i sve i svatko na što i koga smo ostavili trag dio je nas i čini od nas ono što mi jesmo. Ono što jesmo. Mi. Ne ono što želimo biti i ono što se od nas očekuje. Ono pravo, realno, istinsko, nestvarno, paradoksalno, nestabilno, zbunjeno i preplašeno, hrabro i odlučno.. – ljudsko. Ljudsko; to smo mi. Sve ostalo je samo maska; obmana koju smo kreirali pred drugim ljudima, a u još gorem slučaju i pred samim sobom; čahura u kojoj smo obljepljeni imaginarno se štiteći od straha; od sebe samih. Teško je gledati u ogledalo i ne vidjeti sebe. Nije mi se nikada to dogodilo, ali mogu zamisliti koliko to teško mora biti, ako shvaćaš. Svima koji shvaćaju je teško. Polako bježim od teme. To mi se uvijek dogodi.
....Ljudi koračaju, brže i sporije, naprijed i nazad, ali stalno koračaju. Čineći te korake, spontano ili planirano, znaju se spotaknuti. Dijete kada padne s bicikla, ako ima neki cilj, ustane se i nastavi voziti. Zašto odrasli čovjek, kada padne s bicikla, bez obzira na cilj, ostane ležati?
Najlakše je ležati.
Toliko sam toga željela prenijeti na papir i istresti iz sebe. Zbog mene, ne zbog tebe. Da mi bude lakše. Sebično. –Ljudski.
Ponekad pomislim da je svaki korak koji napravimo na našem putu rezultat naše sebičnosti. Hrana za naš ego. Je li onda i novi početak nekakva sebična olakšica nama samima da s biciklom napravimo kompromis i nastavimo pješke?
Pfff, ni hodati nije teško.
Kažu da je čovjek jak ako je u spreman u sekundi odbaciti sve što je čitav život gradio i započeti iznova. Slažem se. No čovjek je čovjek, jak, slab, ili kako god su oni to ograničili i okarakterizirali, ja ću reći čovjek: kada je spreman u sekundi suočiti se sa svime što on jest sagradio i, ne početi iznova, već nositi se s time. Ne na način da pati. Ne. Da se nosi s time na način da digne glavu, obriše koljena, sjedne natrag na bicikl i bez kompromisa sa situacijom u kojoj je donedavno bio, jednostavno nastavi putovati prema svome cilju.
A voziti bicikl nije lako.