22
utorak
ožujak
2011
Klackalica .
Razočarenje. I glupost.
Trebali bi izmisliti riječ koja ih uklapa u jedno. Vjerujem da nije samo za mene, ali nekada se osjećam najglupljom osobom na svijetu, i razočaranom usto. Eh sada, jesam li razočarana jer previše očekujem od drugih ljudi ili na samu sebe što sam svjesna da to činim i činim to i dalje svojevoljno pa završim u stanju opisanom u trećoj rečenici – teško je definirati. Vjerojatno je, kako to obično biva u super zakompliciranim situacijama, a naoko tako jednostavnim, zapravo opcija c) sve od navedenoga.
Ne razumijem ni sama zašto toliko nade polažem u određene ljude. Shvatim ponekada, iako nakon toga tu spoznaju zakopam duboko u podsvijest, da zapravo srodna duša, bilo prijatelj ili vrlo blizak prijatelj, ne postoji. Postoje ljudi koji imaju kompetencije to biti, ali i ti rijetki ljudi, ako imamo sreće da ih pronađemo, zapravo nemaju volje to postati. To iziskuje trud i uzajamno ulaganje u odnos kako bi se uspjelo izgraditi nešto posebno.
Kada jedna osoba pokušava sve sama ostvariti, a druga ostaje na riječima, ekvivalentno je prizoru iz igrališta i pouci koju naučimo još u vrtiću.
Ne možeš se klackati sam.
Ti možeš sjediti na klackalici u parku punom djece i odbijati nožice o pod da poskočiš, i, istina, poletjet ćeš, ali ubrzo pasti na pod i lupiti guzicom. A djeca vole klackanje jer ih osoba jednake težine mogu držati u zraku i učiniti da lete koliko god žele i obrnuto, dakako. Zato meni klackanje nikada nije bilo previše zabavno s manjom ili većom djecom od mene. Oni manji me nisu mogli podići u zrak i dopustiti mi da letim, a oni veći su previše kontrolirali tu igru i njih nisam mogla podići ja.
Zapravo, sve što u životu trebamo znati naučili smo još u dječjem parku,
a neki ljudi i kada odrastu bacaju drugim ljudima pijesak u oči.
Ponavljanje je majka znanja.
Zakopajmo gore navedene činjenice i okrenimo se masi da se ponovo opečemo.
Do kada?
Oznake: klackalica, ravnoteža, interakcija, odnosi, ljudi, emocije, očekivanja
komentiraj (2) * ispiši * #
