Poziv na postojanje: jesam, dakle jesam

Vile moje! Imam želju pokrenuti jedan doprinos našem postojanju!
Zbog toga što rastemo i što smo naučile da je energija i šeranje nešto predivno i lako proizvodivo, zbog naših oblačastih umova i prirodne veselosti, zbog otkrića da su razmišljanje i pozitivna energija vještine, a najviše zbog toga što želimo ovladati tim vještinama da nam postanu one svjesne, koje možemo koristiti kao i micanje rukom, kako bismo uljepšali jedan komad svijeta, a potpuno naš plemenski mikro-svijet, dugujemo ravnoteži da upotrijebimo naučeno kako bismo, svojim inkognito otporom unaprijedili našu zajednicu.

Inkognito otpor bi, ovaj put, bilo odlaženje na plesanje u Epic uz čaj u bočicama. Želim da zajedno treniramo promatranje ljudi i iz njih učimo. Učimo ponešto o ljudima, a najviše o sebi. Vježbamo baratanje vještinom proizvođenja pozitivne energije i svjesno ju dijelimo s drugima.

Vježbamo vještinu življenja života u dvije ciklične etape:
- Jednu u kojoj, isključujući vještinu Razmišljanje, živimo prihvačajući sve prilike što nam se nađu na putu (Yes man:) radi prikupljanja informacija i znanja iz života i ljudi, situacija isprepletenih životom i ljudima, ali i od samoga sebe, analizirajući svjesno svoje postupke i reakcije, po žanrovima situacija. Zašto su se dogodile, što me točno povrijedilo i zašto, što me obradovalo i zašto.

Upoznaj samoga sebe, stalno, budi tu sada, potpuno prisutan u ovome trenutku, dopusti mu da ti pokaže što sve možeš vidjeti, osjetiti, a time i naučiti, ako samo dopustiš.

- Drugu u kojoj, baratajući vještinom Razmišljanje, poteklom od najvećeg konstruiranog subjekta modernog svijeta, bahato skrivenog u rečenici "Mislim, dakle jesam", analiziramo i vrednujemo sve prikupljeno i gradimo ono što želimo biti. Jesam, dakle jesam.

Vježbat ćemo, i plesati, do jutra, dopustiti da nas glazba prožme i da nas vrtlog plemenske energije, ove predivne skupine novoga kultnoga mjesta Epic, vjerujući i radeći ono što propagiramo dok čilamo u svojim sobama.

Život je predivan, hvala svim društvom cenzuriranim tvarima na portalima do novih spoznaja, a često samo pametnije posloženih već postojećih spoznaja, sada dugujemo ravnoteži da to radimo iz sebe samih, čiste, u prkos teoriji da perpetuum mobile nije moguć!
Budi!

Oznake: Subkultura, spoznaja, život, ljubav

Ravnoteža i Usmjerivači

Volim vjerovati u ravnotežu. Otkako sam naučila da su stvari puno dublje od one prve asocijacije koja nam se stvori u glavi na riječi koje čujemo, počela sam tražiti ravnotežu u stvarima oko sebe.

Ne možemo negirati postojanje dvije strane krajnosti svega; crno i bijelo, je i nije, dobiješ i daš, dobro i loše ili kako god to već odlučimo nazvati. Skoro sam olako započela rečenicu s „Otkako sam svjesna sebe...“, želeći ukazati na razdoblje sebe započeto s donošenjem vlastitih odluka poput što obući sutra u školu. Već sam tada osjećala da su ljudi uvelike drugačiji po samo dvije skupine, da stvari ili vide ili ne vide, iako je tada ta moja opaska društvu bila još gola i nedopunjena iskustvom. Sada znam da se ljudi razlikuju po tome žele li si dopustiti tu koristiti potenciju - moći moći, mogu li si je dopustiti (mogu li moći moći), ili te vještine nisu dobili.

Zbog ravnoteže vjerujem da je svaka osoba dobila određene vještine s razlogom. Te su vještine prepuštene nama samima da ih otkrivamo i razvijamo.
Npr. gledala sam zanimljivu situaciju u kojoj prijateljici cimer daje vrući čaj u kojega je već stavio med. Ona voli med i čaj i zna da se med stavlja u mlak čaj kako ne bi izgubio svojstva. To nije neka pretjerana mudrost i ona mu je samo željela reći da to radi krivo, za njegovo dobro, kako bi ravnopravno podijelila što ona zna - s njim. Primijetila sam kako cimer reagira kao da je napadnut, što je sasvim normalna ljudska reakcija, za ljude koji se ne osjećaju ravnopravno, rekavši „ako ti se ne sviđa nemoraš popiti“. On je po prirodi sramežljiv dečka, a ova reakcija pokazuje da je nesiguran, osjeća se inferiorno u odnosu s njom, i ova sugestija je za njega bila presnažna zbog načina na koji je to ona rekla, makar u najboljoj namjeri.

Kao promatrač i kao njezina prijateljica, imala sam potrebu dati njoj sugestiju o davanju sugestija. Iza ljudske reakcije stoji upravo ta osoba koja reagira, i treba ju se, prije svega gledati kao osobu. Ako sam dovoljno inteligentna primjetiti da je moj način davanja obične sugestije presnažan za njega kao osobu, jer se iz vlastitog nekog straha u relaciji samnom, možda podsvjesno, postavlja inferiorno, dužna sam, prema ravnoteži, upotrijebiti tu svoju mogućnost spoznavanja i prilagoditi se toj osobi. Zašto? Jer mogu! Jer je govor samo jedan od oblika komunikacije. Jer sam možda tu vještinu dobila baš ja, da jedan komad svijeta učinim ljepšim mjestom.

Do sada sam često griješila u stavu vezanom za spoznaju. Bilo mi je nemoguće za zamisliti da, ako ja nešto spoznam ili vidim, i apsolutno mi je jasno da je tako, netko drugi to uistinu ne vidi. I nije mi bilo fer kada ljudi, koje smatram sposobnim i inteligentnim ljudima, rade stvari koje su ispod njihovih mogućnosti, ili čak nasuprot njima. Živciralo me, mladu i nadobudnu, kako sada oni to ne kontaju, i često sam ulazila u konflikte jer sam vjerovala u neku generalnu, opću, zdravu logiku, koju „svi ljudi vide“. Ljude sam tada dijelila na koje smatram dovoljno inteligentnima da stvari mogu moći shvatiti, ako to žele, i one koji uopće ne mogu, i da žele. Oni koji su bili u prvoj skupini, dobili su od mene ukor za odstupanje od generalne, opće i zdrave logike, a oni iz druge skupine uvijek su prolazili sa smješkom i objašnjenjem. Nije mi bilo fer da oni ljudi koji stvari mogu sami shvatiti jednostavno to ne rade. What a waste of life!

„Don't be in a hurry to condemn because he doesn't do what you do or think as you think or as fast. There was a time when you didn't know what you know today.“

I danas smatram da to nije fer. Nije fer imati vještinu koju nećeš upotrebljavati. Nije fer imati ovaj um i ovo tijelo, ako ćeš za cijelog svog života samo grebati po površini. Dugujemo konceptu ravnoteže da postojimo najviše što možemo i da stvari, sve stvari, radimo najbolje što možemo! Jer možemo upravo toliko, i zašto onda ikada išta raditi manje dobro? Danas sam, nadam se mudrija, pa umjesto da dijelim ukore i djelujem vrlo isključivo, odlučila sam postati jedan Usmjerivač.

Iako naš prijatelj Bukowski kaže „Teško je“, i „Eh taj moj prokleti mozak“, teško i je, ali treba naučiti vidjeti ravnotežu oko sebe da nam bude lakše.

Nisam još potpuno svjesna sebe, ali postajem sve svjesnija onoga što ne želim biti (to puno pomaže) i onih čije me postojanje usmjerava prema nečemu što želim (ili jednim dijelom već jesam). Ti ljudi, Usmjerivači, najčešće ni ne znaju da igraju tu ulogu. Moja razrednica, tatina strina, par prosvjetnih radnika, par vedrih žena koje pamtim kroz sitne životne situacije, žena koju srećem godinama na ulici i pamtim ju jer ostavlja predivnu energiju oko sebe, Robert, Boris, Holdeni, Kuma, Mama, ona teta što mi je dodala maramicu kad sam plakala kraj pekare. E i onaj ludi djeda koji je prodao sve što ima i vozi bicikl po SAD-u.

To su ljudi koji svojim postojanjem, i funkcioniranjem u svom mikro svijetu, dokazuju nama koji još zrijemo, da pojedinci mogu opstati kvalitetni u ovome društvu i kada odrastu, čega se svi mi lovci u žitu zapravo bojimo jer ne želimo postati ona veća skupina društva, ona plastična.

Zbog njih, moje godine lomljenja u osobu koja ću od ovoga svijeta ostati, uvijek su bile nabijene pozitivnim zaključcima, pametnim štivima i međusobnom potporom. Samo njihovo postojanje meni je davalo nadu i ohrabrenje da ne ću odustati od svoje generalne, opće, zdrave logike, koju volim nazivati Čista misao.

To su ljudi koji, okaljani stvarnošću koju smo kao društvo izgradili, i dalje vrednuju ono pravo ljudsko u nama. To su ljudi koji svojim životnim pričama, zanimljivim karakterom ili pogledima na svijet i stvari, tako nenametljivo bogate živote oko sebe; živote onih koji su istrenirali vještinu da prepoznaju prave vrijednosti – zato i mogu prepoznati Usmjerivače.

I cijenim ih toliko da im, u zahvalu što postoje, i iz poštovanja što jesu, a da im to nikada ne moram ni reći, dugujem da sve što imam u sebi dovedem najviše što mogu. Zbog njih stvari uvijek nastojim raditi najbolje što mogu, sve stvari, bile one male ili velike onima koji ne vide. Zbog njih i zbog ravnoteže nikada ne radim manje kvalitetno nego što mi je dano 'da mogu moći'.

Mi smo međuprostor ovoga svijeta i zajedno rastemo i ne damo se. I možda sve što znamo i sve što možemo, znamo i možemo da upotrijebimo svoje sve i učinimo svijet.. svojim.

Gnothi Seauton 1

Trenutak može značiti puno ako mu dopustiš da ima važnost. Današnji dan sastavljen je od niza trenutaka kojih se želim sjećati. Ta je odluka rezultat zaključka da se trenutno odvijaju ključni trenutci našeg postajanja u osobe koje ćemo biti.
To je vrlo povezano s našim odlascima.
Kada mi je otac postavio pitanje o mome planu za budućnost, pomalo zabrinut, vidjela sam ga kako sjedi na stolici u jednoj omanjoj sobi i sve mogućnosti koje on može vidjeti nalaze se upravo u tom malom prostoru.
S druge strane, vidjela sam sebe kako gledam u naš planet, i to mi je vizualno objasnilo zašto j nisam nimalo zabrinuta.
Jer vidim puno više mogućnosti, tj. svjesna sam ih i, iako ih ne mogu precizirati u plan, vjerujem da će se stvari već posložiti na svoje mjesto. Istrenirala sam se da im mogu dopustiti da se poslože jer sam izvježbala vještinu uzimanja stvari i prilika koje ti se nađu na putu.
Danas sam shvatila, isprativši drage prijatelje iz našeg rodnog grada, da mi mladi, s drugačijim viđenjem mogućnosti oko sebe, dopuštamo stvarima da se dogode ako nam se nađu na putu. Sutra pratim još jednu prijateljicu, a kroz nekoliko dana prijatelja. I sama ću uskoro otići.
Ono što sa spoznala i ne želim zaboraviti je činjenica da si dovoljno cijenimo inteligenciju da međusobno dijelimo spoznaje. Neki bi naše provođenje slobodnog vremena nazvali gubitkom istog, ali oni ganjaju neke druge ciljeve, u nekim drugim stvarnostima. Zbog našeg dijeljenja spoznaja u tom vremenu odvojenom za provociranje naših stavova koje se uvijek nekako nametne u većini naših razgovora, učimo se živjeti ovaj život da smo mi igrači koji ga zapravo igraju, a ne oni koji se pak prepuste da se njima netko drugi igra. Međusobno se vučemo i guramo, i, shvatila sam da sam ponosna. Shvatila sam da mi je, iako sam osjećala tjeskobu što neke moje stijene ne će biti Tu kada se budem ubuduće vraćala kući, neizmjerno drago znati da moji prijatelji ne sjede u malom sobičku. Da također gledaju u planet.
Drago mi je što nas sve grebe kada postoji barem jedna mogućnost da sve što znamo, i sve u što vjerujemo, možda uopće nije ni dobro ni istina, pa se moramo počešati i neprestano tražiti neke nove stvarnosti.
Iznova.

Samonapredak: Selfpunch + Selfupgrade

Polako privodim kraju još jedno u nizu podužih izbivanja iz svoga doma, svoga grada i države. Nisam željela prizvati ovu melodramatiku, željela sam napraviti uvod u zaključak na neke od izazova s kojima sam se susrela, s kojima sam sebe susrela i zaključke koje sam ponijela sa sobom, i preispitala.

Uz svu zabavu i slobodu koju odsutstvo donosi, ljudi često zaboravljaju na onaj drugi dio slobode: aktivno razmišljanje o samome sebi. Šteta je to vremena i utrošene energije jer, nerijetko, upravo s udaljenosti bolje vidimo stvari koje nas okružuju. Kao da si jedini gledatelj u kinu i pregledavaš svoj život (opet slučajna melodramatika), ljude koji su oko tebe i tebi bitni... Napokon ne slušaš ono što ti govore, kao kada sjedite na nečijem kauču, ili na nekoj klupi, ili u nečijem autu - u kinu Odsutstvo gledate što rade.

Naučila sam puno, koliko god to zvučalo.. otrcano, već izgovoreno ili izbačeno u smislu teksta.
Izgradila sam neku svoju teoriju, popraćenu s dosta dobrih savjeta koje se uvježbavam pratiti. Nije lako suočiti se sa samim sobom i svojim golim egom, karakterom, pff, a tek korijenski naučenim ponašanjem. Ali ako se ne suočimo s nečime nemamo moć to promijeniti. Izgradila sam nekakvu smislenu putanju moje struje misli, od prvih smislenih ispitivanja života i smisla, do, evo danas, jednog praznog petka. Jedina dobra stvar vezana za petak je skidanje grudnjaka na posljednji radni dan u tjednu i engleska riječ Friday. Friday, haha pa baš dobro.
Do sada proučavala druge i kako se zbog njih osjećam, slagala svoje teorije i stavove o stvarima i životnim lekcijama koje sam susrela. Kao da sam tu stepenicu sada napustila zakoračivši na neku višlju. Sada sve svoje teorije i stavove primjenjujem u životu i testiram njihovu točnost.

Brojne teorije kroz povijest razrušene su pokusima, pa tako i neke moje, ali dobra je stvar što me to natjeralo da donesem zaključke o svojim pokusima. Prije svega, zaključila sam da su neke od mojih teorija sagrađene na zastarjelim podatcima; zaključcima donešenim prije nekih spoznaja. Čovjek ni ne primjeti da tu i tamo zagubimo folder s objašnjenjima, pa kada na njega slučajno nabasamo lijepo se nasmijemo kako smo nekada bili mladi i glupi.
Često to nađem i na ovome blogu.

SREĆA i JA

Nećemo postati osoba koja želimo postati dok god krivimo nekoga drugoga za ono što smo danas. Sve je oduvijek ovisilo samo i isključivo o meni. Ne o načinu kako mi se netko obraćao ili me pogledao, ne o načinu na koji me mama učila kako vješati veš ili tata kako voziti bicikl. Stvari ispadnu najbolje moguće samo onim ljudima koji iz stvari koje se dogode upravo to znaju izvući - i ne treba se zavaravati da je drugačije. To će vas dovesti u tešku Izgubljenost.

Stvari su vrlo jednostavne: ako ti se nešto ne sviđa, promijeni to. Ako to ne možeš promijeniti, kao ja svog cimera neobjašnjivih navika, promijeni svoj stav, način na koji to vidiš. Velika je moć znati se postaviti prema osobi onako kako njezino biće to iziskuje da bi bilo shvaćeno. Nekada je i vrlo smiješno gledati nešto što bi te inače vrlo naživciralo.

Imala sam puno stavova o sreći. Istina je da je sreća licemjerna mala kučka, jer dok ti ju svijet nameće kao stanje oko tebe, ona se zapravo nalazi u stanju unutar tebe. Doslovno, do te drastične mjere da kada si kažeš: nisi ljuta - nisi, ili nisi tužna - zapravo i nisi toliko.
Previše pažnje pridajemo situacijama za čije smo reakcije saznali u filmovima pa onda mislimo da je to to. Pet minuta nakon gnjeva postavim si pitanje svoje mudre majke: je li ti to uistino bitno? - shvatim da nije. Sram malo zapeče u obrazima, ali idemo dalje.

Zaključak je da svega nekoliko posto sreće u tvom životu ovisi od situacije, a veeelika većina ovisi upravo o tvojoj reakciji. Dakle, prije reakcije zamisli da šamaraš demončića u sebi, i ne budi trajno glup jer si trenutno ljut.

DRUGI LJUDI

Ah, doživjela sam i dobro poznatu izreku da je bolje biti sam, nego u lošem društvu. Čovjek bi pomislio da je loše društvo nešto najgore što ti se može dogoditi na putovanju izvan svoje sigurne zone - ali meni je dobro došlo, možda i bolje nego dobro (društvo).Tu treba istaknuti da sam se uvjerila kako su jedine normalne osobe u mome životu one koje zapravo ne poznajem dovoljno. Što me opet natjeralo da nevoljko zaključim da se s nekim stvarima moram pomiriti, a ja sam tvrdoglava kuja, što taj nevoljki zaključak čini jednom od mojih osobnih pobjeda.

Jedna pozitivna rečenica koju mi je nedavno otkrivena prijateljica poklonila jest: da bi ti bila u pravu, netko drugi ne mora biti u krivu. I tako je. Jer suludo je za stolom punim stranaca pričati o manirima, što smo se uvjerili puno puta i što nas je nasmijalo, ali u trenutcima kada to nisu bili maniri za stolom zaboravljali smo na pravo da budemo u pravu.

Nekada me oduševljavala raznolikost ljudi koje susrećem, željela sam pamtiti svakoga i svakome biti prijateljica. Također, oduvijek sam željela dosegnuti neku tihu mudrost, što je mome karakteru predstavljao (i da se ne zavaravam, još uvijek predstavlja) velik izazov. Ta tiha mudrost u svome začetku poklonila mi je osjećaj ugode u biranju ljudi oko sebe. Ako pak nema onih koji prolaze kroz filter izabirem biti sama - ne bojim se više gledati u zid, slušati glazbu, mirisati svijeću ili gledati kroz prozor, a jedno vrijeme jesam. Tada sam mislila da je imati moju glavu teško. (Da se ne zavaravam, još uvijek to mislim)

Analiziranjem ljudi iz mog stvarnog života, izvan kina Odsutnosti, zaključila sam da su najvažniji ljudi, oni koji su uvijek bili tu, zapravo ljudi oko kojih se nisam morala truditi. Oko nekih sam se trudila jer sam mislila da trebam i dugo griješila pokušavajući biti netko za koga sam mislila da bi bio prigodniji.
Ali nije.
Filter je potreban jer je on kao nož koji sječe užad zavezanu za teret (gledam Game Of Thrones, utječe na vizualne slike). Kada se nađeš u situaciji da s nekime moraš oko svojih morala i samoga sebe moraš praviti kompromis - definitivno trebaš promijeniti ljude oko sebe.

Kada malo zastanem i razmislim o svemu što smatram krivo učinjenim, ili od reakcije neoga ispadne krivo učinjen, kao da ponavljam level u igrici i odigravam ga u svojoj glavi još jednom. Mogu pustiti situaciju tek kada napravim stvari kako treba, makar u svojoj glavi. Mislim da je to jedini način da iz greške nešto naučim, da me ne peče uspomena na nju (melodramatika, ne želim to, ponata nadam se jasna).

I da se vratim na teško imanje svoje glave: draža mi je vrijednost, pod svaku cijenu.

Koliko god grešaka usporilo naš napredak, podebljalo naše propitivanje, a) donose nam iskustvo, b) i dalje smo ispred onih koji nisu ni krenuli. Da sam barem napravila nekoliko grešaka vezanih i uz pisanje diplomskog. Za što sam izričito lijena, ali tješim se da sam se bazirala u ovome vremenu provedenom okolo - na životne mudrosti. Kliše kaže da kada nešto želimo napraviti pronađemo način, a kada ne želimo - razlog.
Način ću pronaći u zadnji tren, to sam specijalizirala, svojoj razmaženoj disciplini dopuštam odgađanje jer mislim da sam pametnija nego što jesam. (priznanjem osvajam još jednu osobnu pobjedu)

Vjerujem da se stvari poslože same od sebe, tako da neke stvari stvarno jest suludo planirati. Kada pogledam unazad toliko sam se u pojedinim trenutcima brinula i birala što ću, a zapravo što god da sam napravila bilo bi - dobro. Možda malo bolje, ili malo lošije, ali nije bio vrijedno uzbune.


LJUBAV

Je isto jedna opaka kučka. Jer ima jedan čudan zakon o izboru kojeg doneseš. Da bi spoznao nekoga drugoga, prvo moraš spoznati sebe. Ovo drugo ne isključuje ovo prvo, a oba su konstantne radnje na koje se teško obvezati, jer čovjek konstantno spoznaje, pa čak i onaj koji se ne trudi. I otrcano zvuči reći da zaljubiti se u nekoga nije naš izbor, ali je naš izbor ostati u tome odnosu. Najveća osobna pobjeda, pobjedti svoj ego.


SVIJET

Gledam ga kroz svoje oči i imam spoznaju samo kroz svoj mozak, kao i svi ostali. Kretala sam sa stavom da su svi ljudi dobri, ali nisu i to je oke. Dugo me ubijalo što stvari nisu fer, a u mojoj glavi tako lako mogu biti. "If you expect the world to be fair with you because you are fair, you’re fooling yourself. That’s like expecting the lion not to eat you because you didn’t eat him."

Katolička zajednica: 1, lezbe,pederi,slobodoumni: 0

Prije svega, poštujem svačiji izbor i svačije mišljenje ukoliko iza njega stoji argument, pa ako se neki vjernik u narednim redovima osjeti ugroženim savjetujem mu da se još malo informira o vlastitoj religiji. Pročitala sam Bibliju dva puta i smatram ju jednim iznimnim književnim djelom svoga doba.

Svi poznavatelji povijesti književnosti, ili jednostavno oni koji su obraćali pažnju kroz obavezno školovanje, lako mogu doći do zaključaka da je Biblija djelo nastalo "književnom evolucijom": prvo su se priče prepričavale i prenosile s generacije na generaciju dok ih netko nije odlučio prikupiti, probrati, postaviti u logičnu cjelinu i predstaviti narodu.

U vremenima kada je vladao zakon jačega, a edukacijske ustanove nisu bile utvrđene te samim time nisu odgajale narod, religija je bila ta, koja je, usprkos današnjem negiranju te činjenice od strane zadrtih needuciranih vjernika, disciplinirala ljude. Kao prilog tome navela bih činjenicu da analizom 10 božjih zapovjedi koje je Mojsije predstavio izabranom narodu, samo se jedna odnosi na samu ulogu boga i kaže "Ja sam gospodin bog tvoj i nemaj drugih bogova uz mene." Preostalih 9 zapovjedi govori ISKLJUČIVO čovjeku kako se treba ponašati.

Možda se iza te metafore krije taktički genije koji je osmislio kako da politikom straha onoga doba (to je bilo sve što je apstraktno i neobjašnjivo, osobito je bilo efektno otkupljivanje grijeha pred ukorom pakla) dovede narod na razinu normalnog, civiliziranog života, a možda je to bio bog koji nas je stvorio i tu je svugdje oko nas, sluša naše molitve i čeka nas kad umremo, osim ako smo bili zločesti pa idemo u pakao.

Izbor između ove dvije opcije ne želim komentirati i poštujem svačije vjerovanje, neka svatko izabere što mu je lakše progutati. U krajnjoj liniji to nije niti bitno. U svakom slučaju, ljudi se, kada pronađu sličnosti s drugima, s njima lakše zbliže. Dok to nije radio nacionalni identitet, to je radila religija i time je jačala kohezija određene skupine ljudi (dandanas njihov se posao isprepliće).

Pod izlikom katoličke zajednici pojedinci su si uzeli za pravo zaključiti što bi njihov bog rekao da vidi određenu situaciju danas. Sam stav koji zauzimaju je poprilično bahat i, usudila bih se reći, heretičan.

Voljela bih to prožvakanim frazama mira i ljubavi pojasniti ovako, kao na katehezi:

1) bog nam je dao slobodan izbor (POŠTUJTE TUĐI IZBOR, JER JE SLOBODAN)
2) bog ti kaže da ljubiš bližnjega svoga kao samoga sebe (TREBA LI ZAISTA POSEBNO OBJASNITI?)
3) bog je alegorijski veličan kao donositelj mira, poštivanja, ljubavi i dobrote (ONDA DONOSITE MIR, POŠTUJTE, LJUBITE I BUDITE DOBRI)
4) bog nas je sve stvorio na svoju sliku (SVE, NE SAMO TEBE I LJUDE KOJI MISLE ISTO KAO I TI)

Ljude koji su potpisali sranje od peticije koje je ispolitizirano promovirala crkva pod inicijativom "U ime obitelji" kao odgovor katoličke zajednice NA PEDERE, pozvala bih da razmisle malo o tome. Kakva si ti osoba, na koju se visinu TI postavljaš da bi odlučivao o granicama dane nam slobode vlastitome izboru?

Zbog toga što je netko rekao da su prvi ljudi bili Adam i Eva, a oni su muško i žensko pa to tako i samo tako zauvijek u svakoj situaciji treba biti? Stvarno? U redu za 12. stoljeće, ali ni 21. stoljeću ljudi nisu kritički promislili jesu li slike "normalnog" nametnute ili naš izbor? (najčešće nisu vaš izbor jer identitet koji jeste niste gradili sami, već je spoj prostora na kojem se nalazite skupa s tradicijom i kulturom koju donosi, kao i vremena u kojem se nalazite, skupa sa svjetonazorima i spoznajama, bu-hu, poradi na selektivnoj spoznaji)

Ako podržavate tu sliku stvarnosti temeljenu na likovima Adama i Eve i smatrate ju jedinom pravilnom i prihvatljivom, onda je to PRVI I JEDINI multiprimjenjivi društveni uzorak, a samom tom izjavom pobija se njezina vjerodostojnost jer ništa što se primjenjuje na društvo ne može biti apsolutno.

Volonterka sam Crvenog križa i iznimno sam zahvalna na prilikama koje su mi omogućile da zrelo razmišljam o tome. Svjedočila sam postojanju nepreglednog broja obitelji razorenih nasiljem, alkoholizmom, siromaštvom i lošim životnim uvjetima. U tim uvjetima odrasta more djece..

Nije li važnije da zajednica koja odgaja dijete buda pozitivna, puna ljubavi i poštovanja, njegovanja pravih vrijednosti i stabilna? Stvarno negirate da iz takve zajednice, bezobzira tko kome gdje što gura, izlazi "kvalitetnije" dijete? U drugu krajnost, tko je uopće odgojio te LEZBE I PEDERE? Činjenica da većina odrasta u hetero obiteljima ne ide u prilog nijednoj od vaših poluteorija (jer su empirijski nedokazive).

Ako promislite o tome i ni dalje vam ne sjeda u glavu da je, bezobzira na spol roditelja, dijetetu i OBITELJI puno važnije funkcionirati na skladan način uz uzajamnu ljubav i poštovanje, moj je savjet:

LJUDI VODITE SVOJE BRIGE!

Ne mogu razumjeti na koliko načina i zbog kojih sve razloga ljudi mogu mrziti druge ljude. Vjera, boja kože, narodnost, pripadnost političkoj stranci, favoriziranje nogotmetnog kluba, LJUBAV? STVARNO?

Koliko je danas žena i djece žrtva trgovine ljudima? Koliko ljudi nema što jesti i spava na ulicama? Pod kojim argumentom katolička zajednica TO dopušta?

Zauzmite se za neke probleme koji su pravi problemi i usmjerite svoju energiju na nešto produktivno: pomozite nekome, spasite nečiji život, naučite nekoga nečemu..
Kako vam bog nalaže, kad već sami ne znate misliti.

Poštujem to da u katoličkoj zemlji igramo po katoličkim pravilima, kome ne odgovara - ide dalje. S tim da je i to upitno jer jedan dan pljujemo po crkvi i zamjeramo svećenicima kojekakva nedolična ponašanja, drugi dan isti ti nas povedu u otpor. Jedan dan citiramo Bibliju kako bi ukazali nekome njegovu grešku, drugi dan živimo sebično, oholi smo i pohlepni, i radimo sve samo ne ljubimo bližnjega svoga. Kritiziramo društvo koje smo stvorili, a sami smo licemjerni i dio smo njega svojim primjerom živeći sve njegove mane.

Kultura je kao i čovjek, rađa se i umire. Opstaju one koje se znaju prilagoditi, a da usput ne izgube značaj i vrijednost. Zbog licemjerja i nedovoljnog znanja zaključci koje donosimo prouzrokovat će smrt naše. Otpor je nekada pustiti nešto da samo sebe uništi...

Usprkos rađanju i umiranju kultura jer su različite mogućnosti opstanka - ne moramo pretvoriti svijet u plastelinsku bljuvotinu pa ću ponoviti: Poštujem to da u katoličkoj zemlji igramo po katoličkim pravilima, kome ne odgovara - ide dalje. Dovoljno smo razvijeni da si biramo prostor s kojim se možemo složiti, a da ne mijenjamo onaj na kojem se trenutno nalazimo, već ga pustimo da sam sebe uništi (ako ne valja to će se i dogoditi, a mi smo u procesu tog događanja).

Kao rješenje svega meni se u glavi uvijek javlja utopija, utopijska nula. Npr. 0% izlaska na izbore bi značilo apsolutni građanski otpor koji zahtjeva reinžinjering situcije. Ili opustošen prostor s tvrdim pravilima - nekolicina najzadrtijih s jasnim stavovima i uništenom svakom perspektivom za napredak - što će uskoro biti Hrvatska jer se naša kultura nije znala prilagoditi, a zadržati vrijednost. Mi znamo samo crno i bijelo pa ćemo tako i proći..

Oznake: Referendum, U ime obitelji, Kultura, promjena

Strpljenje .

gutam te kapljice i imam stalno otvorena očekivajuća usta, koja bijedna slika.
jednom ću prestati, napunit usta i pljunit sve van .

Hladno je.

Perpetuum mobile

Kada primjetim, osvrčući se na prošle dane, mjesece, ili da ih jednostavno zaokružimo na „vrijeme“ pa pustimo percepciji da odradi količinu drama-efekta, da nisam gotovo nikada bila sama, shvatim da vrtim u glavi neki nijemi film koji odbijam gledati i analizirati.

Kolotečina. Izazvana ili nezadovoljstvom ili pretjeranim traženjem antonima navedenog – nije ni bitno. U društvu je prihvaćeno da su ambiciozni ljudi koji se trude i stvaraju, daju i traže iznimno pozitivni, tj. da je ta ljudska osobina zapravo i njihova vrijednost.

Kako to već ide kod ljudi, vrijednost se izgubi kada si pored takve osobe. Onda ju gledaš iz žablje perspektive, ali ne fizički. Onda je takva osoba naporna, pretjerano ambiciozna, hiperaktivna, nametljiva, umara i sve to jer te zapravo čini nesigurnim.

Takve osobe iz najboljih namjera slušaju druge ljude, ostvaruju duboke odnose i pamte stvari koje volimo. Sjete se rođendana, onog lančića što si jednom spomenula da ti je simpatičan, vrste kečapa koji voliš – i vole usrećiti druge ljude, ili tebe kao njima blisku osobu.

Valjda onda iz te nesigurnosti, a možda i iz vlastite lijenosti i tromosti, takve ljude počinjemo gledati sasvim negativno. Pozivam na argument epitete iz trećeg odjeljka: onda je takva osoba naporna, pretjerano ambiciozna, hiperaktivna, nametljiva, umara, a sigurno, sigurno sve te lijepe znakove pažnje radi drugima samo kako bi joj bili zahvalni i radili isto njoj samoj!

Ljudi, uvodom navedenu vrijednost, u interakciji s takvim ljudima ignoriraju.

Istina je zapravo da njima, koji žive brzo, organizirani su, imaju ciljeve, aktivni su u zajednici, imaju puno prijatelja jer sreću puno ljudi, nasmijani su i planiraju, organiziraju, motiviraju, potiču – to sve skupa troši energiju. Pukne im nekada film i bespomoćni su nad tim osjećajem nepravde jer svi od njih očekuju sve, i većinom to i dobivaju, a te se osobe malo kada imaju na koga osloniti. .

Valjda onda iz te nesigurnosti, a možda i iz vlastite lijenosti i tromosti, takve ljude počinjemo gledati sasvim negativno. Onda umjesto da ih jednako volimo nazad i trudimo se dati njima osjećaj da su nam bitni, da vrijede i da ih cijenimo, da ih shvaćamo kao ljude i da nas znaju usrećiti, birajući lakši put nazovemo ih napornim, pretjerano ambicioznim, hiperaktivnim, nametljivim i umarajućim osobama koje lijepe stvari čine kako bi bile činjene njima.

Manje duboke umove lakše je zadovoljiti. Ako vas ne zadovoljava manje dubok um – njegujte onda duboki um osobe koju imate kraj sebe; cijenite ga i neka vam bude bitan. Kako je, što radi i zašto. Zahtjevni ljudi iziskuju od nas trud i to nas plaši, ali isto tako od njih dobijemo jednaku količinu truda u kojem uživamo.
Licemjerno?

Koliko dobiješ toliko daš trebala bi biti okosnica ravnoteže.
Nitko ne može ni iz čega stvoriti nešto.

Perpetuum mobile prve vrste nije moguć.

Oznake: odnosi, ljudi, život, mudrost

Odavno

Naslov obično napišem na kraju, da nekom logikom zaokruži štivo ispod sebe. Možda logika uopće nije bitna, zatim ni naslov niti sadržaj. Pomislila sam kako odavno već nisam pisala, a dedukcijom na prosto, gledajući kroz prozor svoje osmokućne ulice i udišući miris šećerane, osjetila sam jesen, i zaključila - odavno već nisam razmišljala.

Jesam. O svakodnevnim sitnicama. Svakodnevnim sitnicama koje nas umotaju u svoju svakodnevnost da zaboravimo razmišljati o stvarima oko njih; bitnim stvarima, stvarima koje se zapravo događaju i koje obilježavaju razdoblje života u kojem sam trenutno.

Zašto uvijek o velikim stvarima razmišljamo nakon što se dogode?

Na prijelazu iz sebe u sebe često nas zavede put koji vodi do željenog cilja, ali ako stvaramo novog sebe kako u trenutku u kojem jesmo znamo koji je to cilj? Nije li sasvim nelogično znati ga sada, u nadi da ćemo biti netko drugi? Što ako taj netko drugi nije nimalo sličan zacrtanoj slici?

Još češće, u toj transformaciji, koja može biti svakodnevna, najčešće zapravo i nemamo neki određen cilj, a put koji bi nas mogao zavesti najčešće je nasumičan i nepromišljen.

Slovim za osobu koja ga bira i promišlja. Gledajući kroz prozor i izdišući u hladnoću vrući dah shvatila sam da sam pustila malo konce iz ruku. To bi bilo u redu, dapače, poželjno, da ih sada znam pokupiti s poda.

Iskaljujući se na svakodnevnim sitnicama i izvrčući njihovu stvarnost - osporavala sam koliko su prolazne, sporedne i lako rješive, i, baš zbog njihove lakorješivosti okupirala sam se njima i preuveličavala ih kako bih si skrenula pažnju s velikih stvari. Stvarajući dramu u odnosima koji mi mogu dati sigurnost, u što sam sigurna, žalila sam samu sebe bježući od stvari koje mi zapravo smetaju.

Žao mi je što način na koji sam se ponašala svjedoči samo nesigurnost i nepovjerenje. A stvar je.. da samo ne trebam sumnjati. Teško je, kada su uloge obrnute i ja sam u zavisnoj poziciji na koju nisam navikla...

Trenutno ne znam tko sam i kako se osjećam. Moralo je negdje biti zabilježeno kao a) priznanje b) poraz c) pobjeda d) podsjetnik . .







Koliko god besmisleno i maglovito - otkotrljalo je stijenu.

Ponedjeljak.

Nisi mi falio.
Plaši me što mi nisi falio.

Oznake: ljubav, strah

Čovjek .

Mi ljudi baš volimo u sve unijeti previše emocija. Malo tko je racionalan - tome svi težimo, a kada je netko racionalan zamjeramo mu što ne unosi dovoljno emocija...
U svemu treba biti razuman, i treba biti čovjek.
Slabi smo i zbunjeni, razlikujemo se samo po tome što netko ima stav koji skriva to da smo slabi i zbunjeni.
Zapravo smo bez njega svi jednako goli i osjetljivi. Iz čiste neracionalnosti zahtjevamo, a sami svoje zahtjeve ne ispunjavamo.
Dajemo si pravo iznjeti stavove, a prvom prilikom kada je lakše zgaziti ih - zgazimo ih, i licemjerno isto to drugima zamjeramo.
Istražujući sebe brkamo prioritete i povrijedimo ljude oko sebe, cilj opravdava sredstva kada je to NAŠ cilj.
Kada netko istražuje sebe i brka prioritete i povrijedi nas jer njemu cilj opravdava sredstva - ne možemo to razumom opravdati.

I tako stalno u krug.

Najpoznatije nesebične geste su sebične jer su vođene željom tvog ega, ako nizašto - onda da se osjećamo dobro što smo tako postupili.

Ima li smisla uopće tražiti smisao u tako zavaranim situacijama?
Tko ne nosi masku, nosi masku da je nema.




Let it be.


Jer protiv panta rhei ne možemo.

Slabi smo i zbunjeni. I ne znamo što želimo, nitko ne zna.

Razlikujemo se po tome tko je dovoljno svjestan stvari koje NE ŽELI.

Oznake: ljudi, čovjek, emocije, Osjećaji, maske, filozofija

Nedjelja, popodne.

Razlog ustajanja iz kreveta bio je red iz Sartreove Mučnine

Oznake: sartre, mučnina, blank

besmisao

prazni razgovori.
vrtenje u krug.
besmisao
i kaos.

ali ne kaos događanja, već kaos analiziranja, kaos u mojoj glavi; najgori kaos.
kažu da je uzrok naše depresije pretjerano razmišljanje. pretjerano kao epitet uopće mi je paradoksalno postaviti uz glagolsku imenicu razmišljanje.

ali ja sam takva.

smatrala sam se suzdržanom i hladnom osobom dok nisam postala prisna sa suzdržanom i hladnom osobom, a i dok nisam prerasla malo taj bunt okolini. ljude koje volim volim najjače što mogu. pazim na njih. pratim ih. i zanimaju me.

priglupe rasprave izbjegavam u širokom luku. prije sam bila zagrijana za one iole naprednije oblike raspravljanja - argumentirane i produktivne rasprave, ali sada me ni one previše ne zanimaju jer sam valjda propitala većinu sebe koja se propitati dala. volim duboke rasprave s ljudima čije mišljenje cijenim, a s kojim se ne nužno slažem.

u takvu se raspravu upustim s onima koje poštujem i od kojih želim nešto naučiti. ako se s tobom upustim u dublju analizu bilo kojeg motiva - smatraj se povlaštenim i neka ti imponira.

nisam navikla biti odbijena. ne u smislu stvaranja vlastitog iskustva, već su se situacije uvijek tako poklapale same od sebe. navikla sam da ljudi vole biti u mojoj blizini - oni koji to trebaju, i da često raspravljaju o nekim stvarima samo samnom. to isto tako imponira meni, a malo što mi imponira, takve sam prirode.

oduvijek sanjam bogatu šutnju s osobom.

imaginarni odnos za koji se nadam da postoji i želim ostvariti, a ne bi trebalo biti teško.
vjerujem da smisao postoji, barem ako se on pronalazi u izbjegavanju besmisla.
i ravnoteža.
inače sav smisao i njegovo propitivanje ne bi imalo smisla.

osoba koja je upoznala sebe dovoljno da spozna svoju okolinu spremna je spoznati drugu osobu.
plitki odnosi, sami po sebi, automatski se isključuju i njih zaobilazim kao i priglupe rasprave.

želim ostvariti odnos u kojem se osjećam bitno i činim nekoga bitnim. odnos u kojem sto nebitnih sitnica dnevno čine moj dan jer vrijeme, vrijeme je tako široko i hladno. odnos bogate šutnje jer, iako su riječi moje igračke, duboki odnos dublji je od riječi.

od osobe koja je bila spremna ostvariti takav odnos bogate šutnje samnom pobjegla sam 3000 km u stranu zemlju. prema osobnom nahođenju dopuštam si zaključiti da to nije bilo to.

osoba koja kraj mene drži svoje tijelo svaki dan i dalje me zbunjuje tim istim tijelom.
ja trebam više od minimalnog podražaja, ja trebam značenje.

razočaram se svaki put kada pogled koji procjenim kao značajan pogled zapravo ispadne samo pogled.
razočaram se svaki put kada dodir koji procjenim kao značajan dodir zapravo ispadne samo dodir.
razočaram se svaki put kada dijeljenje zajedničkog komada svemira koji procjenim kao značajno zapravo ispadne samo prazno mjesto i hladno vrijeme.

a ja sam prvi put zaljubljena u svaku poru, i svaki njegov pokret.
i neprirodno to ne mogu podijeliti jer malokad dobijem nazad ekvivalent.

ne volim pričati o patetici. nije moj đir.
sašije me ovako smisao i besmisao s vremena na vrijeme.
postoje 3 osobe na ovoj planeti s kojima bih si dopustila otvaranje ove teme.
na moju veliku žalost - sve ih je potraga za smislom i vlastitim ostvarenjima odmaknula iz moga rasporeda, grada, mene.

pokušala sam uz velika očekivanja s tijelom popričati o tome. požalila sam.
trebala sam znati. iz velike nezainteresiranosti to je bilo apsolutno predvidivo.

doživjela sam kako je to kada netko uživa u meni kao osobi, kao individui.
i to mi nedostaje do te mjere da se zapitam postojim li još uvijek.

tijelo je tijelo.
u mojoj glavi je svijet koji se ne da lako podijeliti.
da spoznaš drugu osobu nije dovoljno samo tijelo .

Ista scena, "nebitan redni broj" put

Uvijek jesam i hoću ponavljala i ću da su međuljudski odnosi toliko jednostavno kompleksni kao ovaj školski primjer paradoksa. Puno su više od riječi (dugouzlazni), a opet nimalo baš manje od njih.

Stvar je poprilično utoliko jednostavno kompleksna ukoliko umijemo balansirati stvarnost koju sanjamo i koju stvaramo javom, u oba slučaja otvorenih očiju..

Lovelove

Blank

Silim se da čitam knjigu koja me jako zanima. Paradoksalno kako je, ponekad se zalomi „jedan od onih dana“ kada bih sve i ništa, svakako i nikako, besciljno, beživotno, nevitalno; blank. Vrištala bih iznutra, a ne znam što i voljela bih da anksioznost iz prsnog koša ispari na produktivan način, no u udaljavanju kazaljke od uobičajenog vremena za izbore samo bih voljela da ispari, na bilo koji način. Vrištala bih da ispoljim gomilu svega nakupljenu unutra. Svjesna sam kolanja stvari, emocija i misli, ali i gustog rasporeda. Trudim se ubacivati dokoličarenje u svaki gap i uistinu ovih dana radim sve da se istrošim u posljednjim toplim danima ljeta 2011, prije nego počnu predavanja. Zaboravim se u tom periodu iživljavanja. Zaboravim da ne mogu postojati ofrlje. Da sam nesretna bez obaveza i smisaonog djelovanja. Ne moraju to nužno biti obaveze edukativnog karaktera, već bilo što konkretno. Obožavam besciljna lutanja i maštanja, danju noću, kraj vode, niz vjetar, ali i u vjetar. Sama i s nekim. Na poznatom i nepoznatom teritoriju. Obožavam trčati kroz raspored i redati uspjehe stavljajući kvačice kraj obavljenih zadataka. Ljeto je bilo predugačko i dala sam si oduška opustiti se od toga svega. Osjećam se pomalo pogubljeno sada. Nedostaje mi red. Ne znam vratiti red nazad. Razmišljam o redu već danima i plaši me. Red je sada prvi na rasporedu. Uvest ću ga i vratiti se nazad. No to nikako nije kolotečina niti rutina. Red je umjetnost kombiniranja ambicija i realnih obaveza. Red je kada stanem na loptu. Red je kada stignem gledati u vodu, slušati tišinu i mirisati zrak, a predati seminare i recenzije na vrijeme. Pripremiti i održati sastanak s klincima, organizirati putovanje, otputovati, izgubiti se i pronaći. To je moj red. Izgubio se u slobodi ljeta. Koliko god to ljutima bilo ugodno, meni je zastrašujuće. Večeras je bila večer blank. Večer šupljine koju sam trebala odšutjeti da bih si probudila svijest o potrebi reda. Nevjerojatno je koliko mi je ovih nekoliko redova teksta pomoglo u isparivanju anksioznosti. Pisanje je moj vrisak kojim ispoljavam gomilu svega nakupljenog unutra.

Gdje sam?

Kako se lako izgubiti u ovoj kolotečini zvanoj život. Smatram se jednom od onih osoba koje su svjesne velike količine dubokog sranja o retorikama hodanja ovom livadom Zemljom, i, usprkos svemu tome što propagiram svojim stavovima i stilom života, od slobode duha, izgradnje osobnosti do samoaktualizacije istraživanjem, često se zateknem izgubljenom i blokiranom u svemu tome.
Često se zateknem da prepuštam sve slučaju. Da, između ostaloga vjerujem da se sve događa s razlogom, ali da bismo prepoznali porive okoline i podražaje sile koja god da je oko nas – trebamo biti u pokretu. Trebamo gledati, slušati, mirisati, razmišljati na način da si ne blokiramo opciju prije nego ju uopće uočimo.

Hm, možda sve to zbog rokova. Možda jer prvi put proživljavam onaj studentski stresni semestar. Nažalost, možda i na sreću, ja sam toliko indiferentna da mi i nije nešto stresan. Puno stvari koje mi se dogode shvaćam osobno. Smatram da se sve što učinimo i što nam je učinjeno negdje biva izvaganim i da principi karme uistinu djeluju. Puno sam se trudila u svom studiranju i postigla visoke rezultate koji nisu nikako nagrađeni.

Normalno da je to u prvom redu bio personal win i da sam sama sa sobom bila zadovoljna i tek sada, kada nisam, vidim koliko mi je to bitno i koliko je gubitak motivacije zbog nepravde makroekonomske okoline :D zapravo bio jako loš potez. Možda je to sve bila moja „krava“, izlika da se ne trudim toliko. Shvatila sam da kao prosječan student više uživam u životu. I to i dalje stoji. Ali to uživanje je isto tako subjektivno. Nadalje, shvatila sam da uživanja prosječnog studenta zapravo nisu jednaka mojim idealnim uživanjima. Moje idealno uživanje nikako nije životarenje uz prolazne rezultate, makar to životarenje uključivalo partijanje, putovanja, opijanje i pušenje. Još sam si jednom dokazala samo da je moj put kompliciraniji od uobičajenoga, ali da u tome nema ništa loše.

Ja volim svoj komplicirani put, jer samo kroz njega mogu koračati vlastitim koracima, na vlastiti način. Osobnost kakvu sam priželjkivala izgradila sam tako da mi onemogućava zadovoljenje prosjekom. Ovi rokovi gaze već naveliko i ne mogu spasiti sve kolegije, niti imam vremena, niti volje, no odlučno krećem u idući semestar od jeseni u punom sjaju štreberice sa svojim rokovnikom, parkericom i markerima za označavanje koja zna svaki datum i svaki zadatak (nekad i prije nego je zadan).

Volim biti ja jer uz to sve i dalje uživam u svojim porocima. Možda moj način iziskuje više energije i truda i kombiniranja, ali me on jedini čini sretnom. To znam sada kada nisam jer sam malo skrenila sa svoje staze, ali dobro, u svakoj sporednoj ulici saznam nešto novo ili potvrdim nešto što sam znala, a možda malo smetnila s uma.

Hah. I gdje sam? Možda ne tamo gdje trebam biti, ali koračam prema tamo. Zasigurno.

Checked, ajmo dalje.

Sloboda.

Sloboda.
Slobodna je jedna vrlo jednostavna riječ koja, nasuprot tome, ima vrlo kompleksno značenje. Imenica sloboda šarolikih je motiva i možemo ju uplesti u bilo koju temu razgovora. Fizička sloboda, sloboda mišljenja, govora, izbora, djelovanja, sloboda odijevanja... Nabrajajući sve ove “slobode” prešao sam pogledom preko naslova. “Svatko ima svoju slobodu.” No, ima li uistinu? Ima li svatko na ovome svijetu neosporivu mogućnost biti tko želi i na koji način želi? Ili samo, biti?

Ako na stranu stavimo stvari koje nismo slobodni činiti budući da su zabranjene zakonom, ostaje ogroman broj zakonski dostupnih sloboda djelovanja, mišljenja, izgledanja... Što nas to zapravo spriječava da činimo nešto što želimo?

Ljudi su neobična bića. Pored zakona koje smo si postavili kao granice, i pored granica u atlasu kojima smo si nametnuli još neke granice, stvorili smo određeni “zakon naroda”, poznat u sociologiji kao mores, kojim uvjetujemo jedni drugima kako ćemo se ponašati. Razdvajamo stvari na “normalno” i “nenormalno”, na “prihvaćeno” i “neprihvaćeno”. No nije najzanimljivija sama činjenica da je to tako, još je zanimljiviji način na koji se važu crna i bijela strana. Kao u kakvih primata, pobjeđuje ona strana koja ima više pripadnika – vrlo originalno, ljudi, koji ste tehnološkim napretkom došli do Mjeseca. Odmalena nas odgajaju da “pazimo što će ljudi reći”. Odmalena imamo usađen onaj osjećaj stida koji kada analiziramo shvatimo da nije zbog nas samih, već zbog drugih ljudi. Kriteriji nastaju uspoređivanjem. Umjesto da nas se odgaja u duhu poštivanja i vrednovanja različitosti – mi ono što je različito u startu križamo i odbacujemo u koš “nenormalnog”. Toliko je “in” danas ta ideja turbo liberalizma da je povela masu naprednijeg dijela svijeta u život bez osuđivanja i samim time ograničavanja sebe da spoznaš drugu individuu. Taj turbo liberalizam je isto tako jedna zanimljiva stvar, toliko su liberalni da ne prihvaćaju ostatak svijeta koji nije liberalan. Danas je sloboda govora, odijevanja, seksualnosti, izbora... u modi. Da, mogao bih tako reći. Promovirajući demokraciju i vrlo naivnu rečenicu “svatko ima svoju slobodu” države, npr. članice EU, stvaraju uniju od različitih naroda koji pri toj uniji imaju pravo zadržati tradiciju i kulturu. Budući da je mores, zakon ulice, obično jači od zakona države, u takvoj je uniji gotovo nemoguće sačuvati tradiciju i kulturu, “etnografsku slobodu”. Stvar je vrlo logična. Ustanovljenim načinom vaganja crnog i bijelog svaka manjina u nekoj većini bit će osuđena na nepostojanje, dakle stopit će se s većinom. Malo po malo, svi ćemo biti nalik jedni drugima, kako ljudi, ne daj Bože, ne bi što rekli.

Ključna je stvar reorganizacija prioriteta, kako individualnih, tako i masovnih. Najveći je problem što ljudi u suvremenom svijetu ne poznaju sami sebe, i ne samo to, oni se boje upoznati sami sebe, a samo osoba koja je svjesna sebe, svojih vrlina, mana i vrijednosti, ambicija i želja, sposobna je prihvatiti i shvatiti drugu osobu. Tada je apsolutno nebitno je li ta osoba slična nama samima ili je potpuno drugačija. Ona nas ne ugrožava jer mi znamo tko smo i što želimo, a što ne. Svatko će imati svoju slobodu kada ljudi počnu kvalitetnije živjeti i postojati, a to će se moći dogoditi – ne kada izađemo iz neke materijalne krize – već kada shvatimo i naučimo cijeniti spiritualnost i dokolicu kao samoizgradnju. Tada ćemo si sami moći odrediti naše granice crnoga i bijeloga, a hoće li one biti ispred ili iza granica drugih ljudi samo je i isključivo naš izbor.

Don't decieve yourself with freedom, it's not an easy thing to own.

Tko je maknuo moj sir?

Who Moved My Cheese? by Spencer Johnson

My rating: 5 of 5 stars


Knjiga se na zanimljiv način bavi problematikom koju svaki dan kroz život susrećemo u interakciji s ljudima, ali i samim sobom. Odlično je povezana s uvodom u poduzetništvo jer nam slikovito prikazuje što se događa poduzetnicima koji ne predosjećaju promjene i budu zateknuti promjenama nespremni. U početku, kada je zadatak bio zadan, smješan naslov „Tko je maknuo moj sir?“ davao mi je totalno drugačiju predodžbu knjige. Iako sam već upoznata s američkim načinom obraćanja publici i otvaranja očiju čitaoca kroz moralno vrijedna, a lako čitljiva štiva, ova me knjiga iznenadila svojom simbolikom i težinom. Prepoznala sam odmah simboliku imena korištenu kod četiri lika u priči. Njuškalo, Brzi (koji su isto tako simbolično predstavljeni kao miševi koji ne razmišljaju, već djeluju instinktivno), Kukalo i Oklijevalo zapravo su ključne riječi četiri različita karaktera. Vjerujem da svi mi u svom osobnom labirintu poznajemo sva četiri tipa ljudi. Labirint je, dakako, svako mjesto na kojem mi tražimo svoj sir, životni put kojim kročimo u potrazi za realizacijom ciljeva i ispunjavanjem želja i ambicija. Ti ciljevi, naše želje i ambicije zapravo su sir. Komadići sira koje u labirintu pronalazimo u malim količinama, dovoljno da preživimo do sutra i nastavimo tražiti veliku zalihu, zapravo su kratkoročni ciljevi na putu ka velikom cilju za čiju realizaciju se pripremamo kroz školovanje, formalno i neformalno, i gradaciju u poslu prema priželjkivanoj poziciji. Knjigu bih preporučila svakoj osobi koja je već dovoljno stasala da sama donosi svoje velike odluke, počevši od srednjoškolaca pa na dalje. Na prostorima na kojima živimo promjena je nešto strano i odbojno, a ona je neminovna. Iako je u Americi, a već dugo vremena i u Europi, normalno da tijekom života pojedinac promjeni zanimanje čak nekoliko puta, i, svoje obrazovanje, zapravo, nikada ne završava, već se stalno doškolava i unaprijeđuje znanje, u Hrvatskoj, kao i na ostalim prostorima bivše Jugoslavije to nije tako. Vjerujem da su to zapravo ostatci komunizma u ljudima koji kao radna snaga nose ovu zemlju. Bitno je da mi, nove, mlade generacije, budemo svjesne kolika su znanja i vještine potrebne da se nosimo sa suvremenim tržištem rada. Da stalno trčimo kroz labirint i nijednu zalihu sira ne nazovemo apsolutno svojom. Da ne stavimo patike za trčanje u spremište čim se osjetimo sigurnima te da, kao Brzi i Njuškalo, predvidimo promjenu i dočekamo ju spremni. Da budemo fleksibilni i otvoreni, svjesni činjenice da nešto drugačije nije nužno loše. Takvi trebaju biti i suvremeni poduzetnici. Ne bojati se! Strah od promjene zapravo je propuštanje možda nečeg boljeg i to bolje treba prigrliti što prije. Što bismo učinili da nas nije strah – ključna je retorika koja prati likove kroz njihov labirint, ali motiv iste, strah, ključni je motiv koji prati pojedinca kroz život. Sebe ne bih imenovala isključivo jednim likom. Ne bojim se promjena u svakom aspektu svoga života. Nekada ih objeručke prihvatim ili ih čak sama i izazovem. To bi u svakom slučaju bio karakter jednog od miševa. Mislim da sam najčešće kombinacija i Brzog i Njuškala, a kada već ne nanjušim promjenu na vrijeme brzo joj se prilagodim. Kada su situacije ozbiljnije, teže i uključuju više ljudi, znam biti i Oklijevalo jer se bojim riskirati. No to me brzo prođe jer, iako volim o svemu racionalno promisliti, volim svoju spontanost. Kombinirana s razmišljanjem, pomaže mi da gotovo nikada ne postupam kao Kukalo. U suvremenim kompanijama poduzetnik je taj koji treba biti svjestan ove priče i tipova ljudi koji za njega rade. Baš kao i lik koji je tu priču podjelio prijateljima u knjizi, poduzetnik bi trebao u svome radnome okruženju provesti swot analizu tvrtke i zaposlenike podijeliti prema karakterima te im prema toj podjeli dodijeliti određeni posao. Svaki je karakter određen za nešto, a prema boljoj mogućnosti možemo samo kada iskorjenimo Kukala oko nas! To se postiže postepeno jer ljudski karakter funkcionira najbolje slobodan. Ljudi se najviše opiru promjenama koje su im nametnute i svaki Kukalo, kao i Kukalo iz priče, treba sam prepoznati da je promjena nužna. Dojmio me se citat „Smijati se vlastitoj ludosti najbrži je način da se promjeniš – to te oslobađa prošlosti i možeš krenuti dalje“. Razmislila sam malo o njemu i shvatila da stvarno je tako. Ne treba se sažalijevati, kukati kao Kukalo, jer time stojimo u mjestu i blokiramo si mogućnost napretka. Ljudima se sviđa rutina jer je predvidiva i sigurna, ali loše u njoj je što iz nje ne učimo ništa. Prosjek i osrednjost su nam možda dovoljni da opstanemo i zadovoljavanje njima nas ne stavlja u rizik da doživimo neuspjeh, ali nam isto tako blokiraju da doživimo uspjeh. Tko ne riskira, ne profitira.



View all my reviews

Pravi trenutak .

.. obožavam kada slika uistinu kaže tisuću riječi.

Klackalica .

Razočarenje. I glupost.

Trebali bi izmisliti riječ koja ih uklapa u jedno. Vjerujem da nije samo za mene, ali nekada se osjećam najglupljom osobom na svijetu, i razočaranom usto. Eh sada, jesam li razočarana jer previše očekujem od drugih ljudi ili na samu sebe što sam svjesna da to činim i činim to i dalje svojevoljno pa završim u stanju opisanom u trećoj rečenici – teško je definirati. Vjerojatno je, kako to obično biva u super zakompliciranim situacijama, a naoko tako jednostavnim, zapravo opcija c) sve od navedenoga.

Ne razumijem ni sama zašto toliko nade polažem u određene ljude. Shvatim ponekada, iako nakon toga tu spoznaju zakopam duboko u podsvijest, da zapravo srodna duša, bilo prijatelj ili vrlo blizak prijatelj, ne postoji. Postoje ljudi koji imaju kompetencije to biti, ali i ti rijetki ljudi, ako imamo sreće da ih pronađemo, zapravo nemaju volje to postati. To iziskuje trud i uzajamno ulaganje u odnos kako bi se uspjelo izgraditi nešto posebno.

Kada jedna osoba pokušava sve sama ostvariti, a druga ostaje na riječima, ekvivalentno je prizoru iz igrališta i pouci koju naučimo još u vrtiću.

Ne možeš se klackati sam.



Ti možeš sjediti na klackalici u parku punom djece i odbijati nožice o pod da poskočiš, i, istina, poletjet ćeš, ali ubrzo pasti na pod i lupiti guzicom. A djeca vole klackanje jer ih osoba jednake težine mogu držati u zraku i učiniti da lete koliko god žele i obrnuto, dakako. Zato meni klackanje nikada nije bilo previše zabavno s manjom ili većom djecom od mene. Oni manji me nisu mogli podići u zrak i dopustiti mi da letim, a oni veći su previše kontrolirali tu igru i njih nisam mogla podići ja.

Zapravo, sve što u životu trebamo znati naučili smo još u dječjem parku,
a neki ljudi i kada odrastu bacaju drugim ljudima pijesak u oči.

Ponavljanje je majka znanja.
Zakopajmo gore navedene činjenice i okrenimo se masi da se ponovo opečemo.


Do kada?

Oznake: klackalica, ravnoteža, interakcija, odnosi, ljudi, emocije, očekivanja

Kako to ljudi „odjednom“ postaju tuđi

Provedeš neko vrijeme sa strane; otputuješ i u mogućnosti si sagledati svoj život kao krcat izlog tematski jako loše posloženih detalja. Nakon analize vlastite osobe, a neki ju, nažalost, uporno preskaču, počneš analizirati ljude koji su u tom izlogu. Shvatiš ubrzo da neke guraš uporno u izlog i brišeš s njih prašinu nastojeći ostaviti prolaznicima, a često i samome sebi, što bolji pogled, ne shvaćajući da je sva ta silna prašina na nekima od njih zapravo znak da su odavno već trebali biti u skladištu…

Smatram da većina ljudi živi u kutiji šibica; začahurena u svakidašnju rutinu, urođeni mentalitet ograničen lokacijom na kojoj su odrasli, tradicijom i običajima. Naravno, dio te tradicije i običaja ni najmanje nije negativna stvar jer čini naš identitet, ali, opet, onaj drugi dio toga spriječava ih da se otvore, prošire vidike i odu izvan te kutije šibica. Oni su zapravo začahureni u vlastiti strah. Od upoznavanja sebe (jer to bi moglo donijeti „teški teret“ neispunjenih snova i ambicija koji duboko iznutra vrište da se ostvare, a oni ih guraju što dublje da se manje čuju), od upoznavanja drugih ljudi (jer to bi moglo donijeti „teški teret“ razbijanja stereotipa prema društvima i predrasuda prema pojedincima; toleranciju koja te zapravo i čini čovjekom) i okoline u kojoj god se nalazimo (jer to apsolutno nikako ne može spoznati pojedinac koji je preskočio prva dva koraka).

Zamišljena mišlju iz naslova ovoga, što god ovo bilo, duboko sam udahnula zagrijani zrak svoje ljubičasto-narančaste sobe i sigurnim „puuuuuuuuuf“ otpuhnula sloj prašine s albuma kojeg sam počela ispunjavati dragim trenutcima još 2005.

Čudna je stvar s albumima. Većina ljudi voli čuvati uspomene na taj način, a opet malo tko ih otvara dovoljno često da ih se prisjeti. Ne mogu reći da sam ga listala u bliskoj budućnosti, ali nakon pola godine u Portugalu gdje sam otputovala sama i analizirala vlastiti izlog i neke detalje iz njega prebacivala u skladište, ovo listanje je bilo poprilično teško.

Zašto?

Dok sam prala prozore svog izloga, da pogled bude jasniji, shvatila sam da je on, barem bi to tako bilo zdravo i prirodno, zapravo, bitan samo i isključivo meni. Izlozi jesu tu da se gledaju i oni govore puno o nama, ali najviše bi zapravo trebali govoriti nama. U mom je bilo puno prašine.

Slika s četiri nasmješene djevojčice na pidžama partiju iz 2005., dakle, još u osnovnoj školi, ponavlja se u nekoliko navrata kroz dobrih dvjesto stranica. Mijenjaju se situacije, odjeća, boje noktiju, kose, gube se naočale, počinju se šminkati, loše su očupale obrve, naučile su čupati obrve, jedu sladoled u siječnju jer su na rubu tinejdžerskog bunta, putuju, piju, plaču, osvojile su pehar, idu na noćno kupanje, osvojile su još jedan pehar, upoznale su puno ljudi, odrasle su…

Zato.

Već me poprilično stegnulo i blank mi je u mislima pa ću prepustiti prstima samo da natipkaju što imaju. Ljudi koji gledaju tuđi izlog vide ga s druge strane. Mogu suditi o tome kako je čiji posložen, koji je jednobojan, a koji je prešaren, ali ne mogu nikada znati zašto je to tako ako nisu dio njega. Teško je to shvatiti jer najčešće ni oni koji jesu dio njega ne mogu objasniti kako ljudi odjednom postanu tuđi.

Prvo bih primjetila da to nikako nije odjednom. Odjednom se mogu samo otvoriti oči i shvatiti da se to već dogodilo, ali to se događalo dugo i postepeno. I, to je normalno.

Ljudi rastu, prerastaju, razmišljaju, odlučuju, kritiziraju, analiziraju pa opet odlučuju, pogriješe, padnu, izaberu put, lupe o zid, vrate se, krenu ponovo, uspiju, budu sami, budu u gomili, opet budu sami, budu pronađeni, budu izgubljeni, izgube, pronađu. I, to je normalno. Lažu, budu lagani, cijene, budu cijenjeni, podignu, budu podignuti, osude, budu osuđeni… shvatili ste što želim reći.

Neke ljude prerastemo, neke pohranimo, neke nove upoznamo, neki nas razočaraju, neki nas povrijede, neki nas obraduju i iznenade. Neki zabodu nož u leđa, neki ih zacijele. Nekada to sve učine svjesno, a nekada ne. Nekada su hladni, nekada lažu. Nekada su iskreni i topli. Nekada smo to zaslužili, a nekada nismo.

Neke je ljude teško pustiti, ali oni uporno odlaze. Neke ljude uporno puštamo, ali oni ne odlaze. Odrasle su… Kada stvaramo sebe i već smo poprilično kompletni razvijemo se najčešće u drugačijim smjerovima, i, budemo drugačiji. Nikada nisam smatrala to nečim lošim, to i jest bogatstvo postojanja i interakcije: biti blizak s nečim što je drugačije od tebe. U kutiji šibica sve što je drugačije je loše. U malograđanskoj sredini svaka je promjena na zlu glasu, ali ona je isto tako neminovna.

Biti pojedinac je teško, ali je i ljepota toga nositi se sa šibicama.



Lijepo je imati ljude iz prošlosti koji ponekada uljepšaju i našu sadašnjost i za koje znamo da su tu ako ih zatrebamo, ali ponekada dođemo do toga trenutka u svome životu kada se na malo koga možemo osloniti. Situacije su drugačije kada smo mali i kada smo, kao, odrasli. Lako je bilo ostaviti barbiku prijateljici da ne bude sama dok si ti na moru, da je pazi i češlja i vrati čitavu, ali je teško ostaviti sestru prijateljici da ne bude sama dok si ti daleko, da joj pomogne proći kroz razvod vaših roditelja.

Barbiku jedanaestogodišnja prijateljica najčešće vraća čitavu, a ako zakaže u svojoj dužnosti pomirite se uz jedan dobar slamboš i nastavite preskakati gumi-gumi ili odete krasti maminu šminku i pravite se da imate 20 godina.
Za živuću osobu je ipak teže naći vremena. Ako, već odrasla, prijateljica kojoj zadajemo ovako važan zadatak zakaže u svojoj dužnosti, shvatiš da nešto s tvojim izlogom i nije u redu.

Što ja tim izlogom zapravo pokazujem? I kome? Najgore od svega je što na kraju shvatiš da lažeš sam sebi, a drugi će pričati priče i bacati kamenje po izlozima kako god da okreneš.

Na prvome mjestu uvijek treba biti čovjek. To bi trebao biti univerzalni prioritet da ovaj svijet bude ljepše mjesto. Treba suditi drvetu prema obje strane lista. Treba shvaćati da pravim prijateljstvima nije bitna kvantiteta, već kvaliteta, i, treba prerasti neke dječje iluzije. Više se ne moramo šminkati maminom šminkom i nositi 7 brojeva veće cipele da imamo 20 godina, jer uvjerljivo gazimo preko njih.

U kutiji šibica promjena izloga je nešto strašno. Ti trgovci koji mijenjaju svoj izlog nakon toliko godina uobičajenih detalja u kutiji šibica okarakterizirani su (pokušala sam nabacati red epiteta, ali dobro su vam poznati pa čemu trošiti energiju) loše.

Na kraju krajeva, shvatila sam da mi u izlogu svi ti detalji ni ne trebaju. Zatvorila sam album s ugodnim osmjehom na licu i pokojom suzom koja mi je pobjegla niz obraz. Neke stvari iz izloga stavljene su u skladište i znam da su na sigurnom, toliko im dugujem nakon što su ga krasile dugi niz godina.

Ostaje dilema navući zastor i staviti natpis zatvoreno ili ne mariti za sitne duše i kojekakve glupe komentare onih kojima se prašina skuplja u vlastitom izlogu dok tako energično analiziraju tuđi.

Moj je izlog već naučio biti meta kamenja prolaznika, ali baš zato što jesu prolaznici, ja ću staklo obnavljati koliko god puta treba. I ne ću vratiti istom mjerom. To sam prerasla još kada sam u skladište stavila gumi-gumi.

Šteta što to gađanje kamenjem nije prestalo kada smo prestali igrati rata među ulicama. Neki izgleda loše shvaćaju onu frazu da dijete u nama ne smije odrasti.

I nažalost, to se isto vodi pod normalno, barem u ovoj kutiji šibica.
Izađite iz kvadrata.

Vjerojatno nespretno isprepletene dvije priče

Bez tebe .

Valjda svako ima tu jednu osobu koja u njemu probudi ono nešto neopisivo. I koliko god se trudili to poreći, izbjeći ili bilo koji drugi „ći“ koji nam pomaže u kreiranju iluzije da zapravo to nije tako, kad-tad iluzija izblijedi i postane prozirna kao cijela ta ideja poricanja. Dobro, možda i nemaju svi, jer nismo svi tako sretni.
U sto situacija sve je ostalo samo na pogledima. Na naopisivoj želji, jednako neopisivoj koliko i nemoći. Nikad se nisam voljela osjećati nemoćno i slabo i situacije koje su me postavljale u taj inferiorni položaj zaobilazila sam u širokom luku. Svjesna koliko mi se kolanje krvi ubrza na samu blizinu i svjesna koliko mi nemoći može donijeti priznavanje istoga – ja nisam. Ali nisam ni morala. Oboje smo šutjeli i znali. Bili tu, i tamo, i blizu i daleko i skupa i s drugima. I ništa se nije promijenilo. Dobro, vjerojatno je. Ljudi se mijenjaju stalno i često, toliko da ni sami sebe ne prate. Riječi su moje igračke, ali ove se igre ne znam igrati. Teško mi je opisati to. Tu gorko-slatku bol koju izaziva. Taj osjećaj vrućine koji izdiše kroz svaku poru moga tijela. Tu nekontroliranu želju za dodirom od koje sam ludila, ali ostajala pri svome. Tu neku nesebičnost koja je, ironično, proizašla iz sebičnosti. Iz ljudske težnje za sigurnošću. Teško je opisati to. Osoba kojoj bih dala sve i za koju bih učinila sve samo da sam sigurna da je dobro. A moj karakter… nije karakter osobe koju se voli kao što znam da on voli mene. U onim najočajnijim trenutcima, kad ne mogu prizvati taj duboki čokoladni pogled kao projekciju nijemog filma na moje zatvorene kapke, miris kože kad se naslonim na njegov vrat ili mu poljubim prste, i dodir, kada spustim obraz u njegov ispruženi dlan; onaj najmekši i najiskreniji dodir, poželim vratiti vrijeme i izbrisati sve.

……. Zašto?

Jer je lakše. Jer mi je sve.. Jer bi mi bilo dovoljno da prođe kraj mene na ulici ne znajući tko sam i grubo, onako… u prolazu, okrzne ramenom o moje rame. Tad bih se okrenula za njegovim korakom koji odlazi. I.. možda bi se on okrenuo da kaže „Oprosti“ …ili barem pogleda. Uhvatila bih i ukrala vječnosti trenutak kada ponovo mogu pogledati svoj čokoladni pogled. Ne.. ne bih ga onda, u takvoj stvarnosti, mogla privući k sebi i nakon nekog, meni svojstvenog, glupastog komentara poljubiti mu kapak govoreći kako ga mrzim jer ima tako savršene trepavice, nasloniti se na njegov vrat i duboko udahnuti. Privući mu prste svojim usnama i ostaviti otisak. Pritisnuti se uz njegove i sačekati da ponovo ispruži dlan. Da se skupim tu i budem dobra. Ne bih mogla, ali bila bih sretna svejedno. Zatvorila bih kapke i projekcija nijemog filma bi krenula sama od sebe. Većina svega iza nas i jest neki nijemi film.
Čista emocija je vrlo čudna i varljiva stvar. Onaj osjećaj nesebičnog užitka, koliko god nesebičan užitak zvučao kao paradoks. Meni je ostvariv u trenutcima kada znam da je sretan. U bilo kojoj drugoj situaciji. Ja bih, u tom svom paralelnom svemiru izbrisanog prvog pogleda, bila negdje sa strane. Najsporedniji prolaznik koji je uvijek tu. I gleda. I svaki njegov osmjeh značio bi mi više od bilo kojeg drugog osmjeha. Makar se smješio nekome drugome. Olakšan za tu emociju prema meni, bilo bi mu lakše.
I tu nema kraja. I tu nema objašnjenja. Nema pojašnjenja. Nema ilustracije. Ima samo pogled. Onaj pogled koji točno mogu zamisliti u svaki detalj i kojeg vidim svake noći prije spavanja. Pogled koji me umiri i kroz kojeg ga vidim. I tada znam. Tada znam sve. Usta mogu šutjeti.
Volim gledati u zvijezde. U zvijezdama odjekuje naša tišina; ona koju ne bih mijenjala za sve razgovore svijeta. Kako nešto tako iskreno i prosto može ujedno biti toliko komplicirano, nikada mi ne će biti jasno. Možda je sve trebalo zapravo i biti tako. Možda… možda istina koju nosimo oboje vrijedi više kada se jedno vrijeme odšuti. Možda. A možda nije ni bitno koliko vrijedi ni je li izgovorena. Riječi… u riječi sam izgubila vjeru onog trenutka kada sam stajala pred njim i šutjela. Možda je čekao da nešto sastavim i kažem, a možda se i on patio s istim problemom. A možda su riječi bile sasvim suvišne.
Riječi… da. Koliko su tada bile nebitne riječi.





Usna mi često zadrhti kada me dotakne.

Time odaje slabost.


Jedinu slabost koju bih osjećala....
… iz trenutka u trenutak.

NOSAČ .

Miroslav Antić

I

Oduvek sam se divio onima koji umeju da nacrtaju dugačko, široko i visoko.
Oni su sigurno shvatili dokle se prostire beskraj, kad im je tako lako da ga vide i izmere.

Oduvek sam se čudio onima koji razumeju znake u kalendarima, datume, mesece, stoleća, ili stanu pred sat i pročitaju večnost.
To mora biti suluda i neobična hrabrost usuditi se komadati i usitnjavati vreme.

Kameni mir daljine sav je presvučen mojom kožom.

Sklapam oči i osećam: sve ono što sam bio, i ono što sam sada, još uvek nisam ja. To je tek priprema za mene.

Koliko znam da pitam, toliko znanja mi i pripada.

II

Mene je neko od malena zatvorio u prolazno i zaključao za mnom kapije beskonačnog.
Mnogima se to dogadja. Sav svet se oko tebe udesi tako da pomisliš da si svoj, da si slobodan, a ustvari si mnoštvo.
Dresiran da misliš zajedno. Zato i ne volim zakletve. I zajedno da pevaš. Zato i ne volim horove. I zajednički da tugujes. Zato i ne volim sahrane.

Jedino sam si kad ostariš.

Baš zbog te samoće u starosti, koja se dogadja naprasno tamo gde prestaje detinjstvo, hvatao me strah. I večito sam sumnjao u to što su me učili.

Učitelj obično kaže: "Ako želiš da saznaš, pogasi sve svoje svetlosti i uputi se za mnom."

Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, dogodilo se nešto što mi je dalo znak da podjem sam za sobom. Prohodao sam na rukama.

III

Rodjen sam u ravnici. To je zemlja bez odjeka. Tu nista ne vraća dozive. Popiju ih daljine.
Jata lete u mestu i mogu se uzabrati. Sve se priginje zemlji. Sve je nadohvat ruke.

Zar to ne liči na slobodu?

Tu se prostori mere svitanjima i sumracima, a vreme dužinama senki.
Mlečni put je do kolena, kao prosuta slama. Ne moraš da se penješ: zvezde rastu u žbunju. Samo se uputiš ravno, po vrežama od zlata, i posle desetak koraka već hodaš po nebesima.

Zar to ne liči na slobodu?

IV

Tu večnost sklupčana drema na pragovima kuća.

Vidici su ti komšije. Stanuju preko plotova. Lepo ih možeš dodirnuti, baš kao i pun mesec što ti obično noćiva u saksijama u prozoru.

Tu se večito govori davno sažvakan govor, vidi dogledan vid, dotiče dotaknut dodir i čuje doslušan sluh.
I samo od tebe zavisi kakvo ćeš sutra objaviti. I samo od tebe zavisi kakvo ćeš sutra prećutati.

Zar to ne liči na slobodu?

Tiho, da ne čuje drveće. Spava krošnja uz krošnju. Spavati u svom snu, to mora da je strašno siromaštvo.

V

Strahovite se visine kriju u niskim stvarima. Strahovito je trajanje zgusnuto u trenucima i dostojanstvo u nečemu skromnom i nenametljivom.
Eto, to su me učili da mislim i da osećam.

U glavi jednog cveta ima i blata i korenja, pa ipak miriše na svetlost i miriše na vetar.
U jednoj kapljici meda ima i sunca i livada. U jednoj kapljici kiše tinjaju okeani.
Svet se, u stvari, sastoji samo od naših razmišljanja.
Tako su mi govorili i ja sam verovao.

Pa što sam posle toga u svojoj kristalnoj glavi uopšte imao razloga da negujem i sumnje?

VI

Sad vidiš zašto te do sada nisu ozbiljnije shvatali. Teško te je prepoznati u nečem što se ne umara, i razumeti ko si, tako mnogostruko razdeljen.
Neshvatljiv je to podvig otkriti dostupne stvari.

Stalno te uzalud traže na sasvim pogrešnim mestima. Porede te sa snovima.
Ne znaju da bezazleno viriš bez mržnje i ljubavi iz nekog žumanca svetlosti, iz kog se svake zore legu ptice početka.

Ipak, ti nisi samo posmatrač nečeg što mirno protiče. Zovem te besmrtnim imenom, jer učestvuješ u trajanju.
Sličan vetru iz kosmosa, ne gasiš se u tami. Kao ni život u snu. I dublje od sna: u zemlji.

Jedan nečitak potpis u dnu tvog desnog oka, potpis slučajne ptice koja je tuda proletela, to ti je dokaz da si ugledao svoj dolazak, oslonjen o rame vazduha i svoju čistu misao.

VII

Te, petnaeste godine, osamdeset i trećeg dana, vraćao sam se kući kroz zamagljeni lazur rane martovske večeri i ugledao na drumu povorku istih dečaka, okrenutih naglavce.

Bili su nalik na mene i odmah sam ih poznao, mada su neoštro lebdeli kroz jedva providne slojeve svojih sanjivih svetova.
Najbliži odmaknu zastor koji je delio predeo, polako mi se približi sa blagošću u očima i reče mojim glasom:

'Iz kakvog ste to čudnog, izvrnutog života, kad visite sa zemlje kao sa nekakvog stropa? Sigurno vam je tako prilično neudobno. Ko vas je to začarao?'

Ko bi mene začarao? Istraživači drevnog priznaju mi ozbiljnost, jer sam na zemlji uspravan.
Neka poznija učenja svrstavaju me u igru. Ali to je još uvek daleko od svih madjija. To je kao u drveća. Nekakva glad za nebom.

VIII

Da sam se uplašio i pobegao sa raskršća, izgubio bih trenutak koji se jednom javlja u svačijem detinjstvu.
Ali ja sam po prirodi bio odveć radoznao. Jedno je biti razuman, a drugo biti i mudar.

Savladjujući nemir, uzvratio sam sa osmehom: "Ja sam dečak iz stvarnosti."

"Pa svi smo mi dečaci i svi smo mi iz stvarnosti", reče on veoma blago kao da izgovara tajnu. "Svi smo iz iste igre.
Izgleda da vas je neko naopako naučio kako se živi i misli, čim hodate po blatu, a sanjarite u oblacima."

I ovako je rekao: "Biti iz stvarnosti, znači: ne dodirivati hranu, a osećati se sitim. Ne zapodevati kavgu, a osećati se pobednikom. Biti podnožje planine, a osećati se vrhom.

Videti mnogo dublje od sopstvenog vida. I čuti mekše i tiše od sopstvenog sluha. I doticati prisnije od sopstvenog dodira.
To znači biti iz stvarnosti i umeti se obnavljati."

IX

Mada sam se usudio da ga pažljivo saslušam, ipak se nisam usudio da sve to odmah i shvatim.
Moje kratkovido doba preteško je za učenje.
Moje prekratko nebo nije u stanju da prekrije preosvetljene trenutke koji me iznenadjuju.

Tako sam mu i rekao: "Postoje izvesne stvari za koje nisam uvežban.
Ako imate vremena, sedite malo kraj druma, da probam da se naviknem na otapanje vašeg govora."

On me pogleda iskosa i potpuno se približi: "Vreme? A šta je to? Još nisam čuo za vreme."

Tako sam najzad razumeo da nam je obojici potreban nekakav drukčije uskladjen način hitrine razmišljanja.
On je mislio prebrzo, jer mislio je svetlošću. Ja sam mislio tromo, jer umeo sam da ponovim jedino tudja učenja.

X

Sad, kad se toga prisetim, sve mi izgleda nestvarno. Ali dečak je stvarno bio dodiriv i živ tog marta na tom raskršću.
Stajao sam kraj njega i mi smo razgovarali kao da mi se vraća odjek mog sporog glasa za jednu misao brže nego što je izgovorim.

Ovako mi je rekao: "Pošto se poklapamo, sigurno ste primetili da smo nas dvojica sada kao slike na kartama. Vi ste gore, ja dole.
Ko uspe sebe da pronadje, okrenutog ovako, i sjedini se sa sobom, savladaće neznanje i zaći u nove dimenzije: neće razmišljati pljosnato.

Ovako, kako stojite, treba vam sto života da otvorite prostor i izadjete iz njega.
Okrenete li kartu koja se zove stvarnost, sve će ostati isto, i drveće, i trava, i oblaci, i sumrak.
Jedino ćete shvatiti da ne postoji prolaznost i privremenost stvari."

XI

I još ovo je rekao, pre nego što je trebalo da se polako raspline i nestane u vetru, kao i njegova svetlost što je u obliku mehura već splasnula nad poljima:

"Ja sada polako odlazim, jer vi ste me zatvorili samo u jedan susret.
Ali postoje drugi, mnogobrojni dečaci, koji su na vas nalik. Prilaze iz daljine.

Jedan izgubljen dan uopšte nije izgubljen, ako u njemu doznate da svi ostali dani, koji se nižu do starosti, mogu da budu vaši.
I vi u njima da ličite na večitog dečaka.

Tako se zaceljuje umor u oparanim očima i ostaje nam delić naše skrivene čednosti izgubljene u zbilji.
U blagoj zavetrini boja i providnih zvukova, prekaljeni samoćom, savladaćete umeće kojim se prestižu stvari ne samo u pravcu budućnosti, već i u pravcu prošlosti."

XII

I još ovo je rekao: "I najveća je snaga samo drugima jaka. Samoj sebi je slabost.
Zato vas upozoravam: ako nadjete sebe i odlučite ovako da hodate na rukama, morate biti uporni i biti čudesno odvažni da prihvatite zemlju i držite je na rukama.
Ako je ispustite, polomiće vam vrat. I svemir ce vas zatrpati svojom strašnom težinom.

Jer po zemlji se ne gazi.

Treba je pridržavati i treba joj pomoći da bude mlečna i čista u ponorima bezmerja.
Valja se dobro osloniti o svoju hrabrost i ljubav, i plave slojeve nade.

To vam je najprostiji način da pronadjete sebe i domognete se mnogih nesvakidašnjih čuda."

XIII

Možda su mnogi pre mene na tako nekom raskršću isto ovo doživeli i pobegli od straha.
Možda će tek doživeti, jer svaki dan što dolazi nosi im po jednog sebe okrenutog naglavce.

Ja sam te martovske večeri zamolio dečaka iz moje uobrazilje, pretvorene u stvarnost, da mi pridrži torbu.
I spustivši se na ruke, odupro se o svemir.

I primio sam u dlanove čitavu zemljinu kuglu.

I odjednom sam shvatio: postoje reči bez usana. I verovanje bez daha.
To je nekakav izazov onoga što je ispred nas, kao kad te začikuju da nešto nećeš uspeti, a ti probaš i uspeš.

Zamisli da si sova i dužnost ti je da žmuriš i da se bojiš svetlosti.
A ti se čvrsto zarekneš i hipnotišeš sunce.

XIV

Objašnjavanjem stvari, oduzimamo im nešto od one lepe čarolije, od onog zlatastog omota, ispod kojeg se kriju tolika čudesna značenja svega što izgleda isto.

Reči su iskraćale. Iznošene. I krpljene. Mereno od pre vremena i mnogo posle vremena, ostaje samo misao kao čudo svih čudjenja.

Razmišljao sam o tome i to u sebi ponavljao, jer osećao sam nejasno da se tu krije mudrost i sloboda detinjstva.

I hodao sam na rukama.

I nosio sam zemlju u susret nebu i zvezdama po drumovima svetlosti i bespućima vasione.
Eto to je moj život i moja biografija.
To sam ja po zanimanju: nosač zemljine kugle.


*** Za sve koji nikada ne zaboravljaju dijete u sebi.

Oznake: miroslav antić, nosač. književnost, knjige

Mistake

"Ok, yes, it's a mistake, I know it's a mistake, but there are certain things in life where you know it's a mistake but you don't really know it's a mistake because the only way to really know it's a mistake is to make a mistake and look back and say: „Yes, that was a mistake.“ So, really, the bigger mistake would be to not the make a mistake because then you go your whole life not really knowing that something's a mistake or not."

A kad zaboli stisnit ću zube i ne ću pustiti ka i tica krik .

Praznina.

Osjećam ju kad udahnem i ispuni mi prsni koš. I cijelu prostoriju. Kada izdahnem ostane samo osjećaj neke poluugodne boli kao podsjetnik da će se vratiti novim udahom. A udahnuti moram.
To nije ona praznina, ona prazna praznina kada ne osjećam ništa.
Možda je praznina onda kriva riječ, ali punina zvuči nekako bedasto. Jer osjećam sve.
Dugo mi je trebalo da ga odgonetnem i još uvijek nisam sigurna u odgovor je li to pozitivno ili negativno.

Prsti su mi uvijek hladni.
Volim nepravilnosti.
Volim pravilnosti.

Apstraktno ne može poteći ni iz čega.

Pravilnost postoji u nepravilnostima.


To ih čini igrom.


Igra.



.

Pismo strancu .

"Otvorila sam novi .doc s namjerom da ti natipkam svijet. I da ti natipkam sebe. I da ti natipkam tebe i zašto i da ti kažem sve što znam. Da ti pošaljem sve što sja i sve što grije i sve što miriši i godi i što je stvarno, a neopipljivo.

Ja sam zapravo vrlo obična osoba. Djevojčica. Koja se voli igrati bojama, mirisima, riječima, okusima i zvukovima. Volim miris bubamare, ali više od njega volim dati nekome da pomiriši. Pišem svoje glupaste rečenice kao da dijete kistom umočenim u sve tempere svijeta trči ulicom ostavljajući trag na zidovima kuća, krijući u podsvjesti, a nekada ne krijući, nadu da će neki slučajni prolaznik u njima vidjeti umjetničko djelo; ono što mu treba..

Neizmjerno vjerujem u panta rei, u karmu. Neizmjerno vjerujem u to da se sve događa s razlogom, ali još više od neizmjerno ja neizmjerno VJERUJEM. Ja vjerujem u život i energiju. Vjerujem u tebe i u sebe i u ljude. Taj stav mi često bude prepreka i često za tu dobro znanu prepreku zapnem. Često i svjesno, ali ne jer volim, nego jer se nadam da će ljudi na tome shvatiti.. možda se spotaknem opet. I opet. Ali ako doživiš sve moje što sja i sve što grije i sve što miriši i godi i što je stvarno, a neopipljivo i postane ti stvarno, iako neopipljivo – isplatilo se.
Meni nije problem pasti. Pobrišem koljena i nastavim.

Nosim sa sobom teret iskrenosti jer ona je najteža, ali taj je teret zapravo paradoks „teretu“. Ovaj me teret oslobađa tereta sidra na nogama koji druge ljude spriječava da polete. Smatram se drugačijom jer ne želim biti knjiga da me pročitaš. Voljela bih biti tvoj prazan papir. Tvoj dnevnik. Tvoja olovka, prst, kist, instrument. Jer mislim da ti je potreban. Sada. Jer imaš puno toga za reći i ispričati, obojati, naslikati, išarati, precrtati, pogriješiti i ispraviti, stvoriti zapakirati. Pred zidom, isprazniti džepove da možeš preskočiti i nastaviti.
Trebaš ga preskočiti i nastaviti.

Ja sam tip osobe koji u ženskom wcu gimnazije zagrli nepoznatu djevojku jer plače i obrišem joj suze. Plačem s njom jer joj to treba. Ne tražim da mi kaže, ali sam otvorena da čujem. Ne pokušavam poboljšati. Samo sam tamo.
Tip osobe koji skine ruksak pred konzumom podruma supermarketa na trgu slobode i ispusti sve stvari iz ruku da pomogne djedici prenijeti 4 vreće uza stepenice.

Najvrijednije stvari koje sam učinila kao osoba bile su za druge. Volontiram godinama i to je moj mali svijet. Nekome nije ništa posebno, ali vjerujem da oni ne znaju što je posebno. Naivna djevojčica koja bi zadnju novčanicu iz novčanika dala uličnom sviraču, ciganki s djetetom u rukama, kupila hranu psu lutalici na trgu, pozvala u kuću nepoznatu osobu, bila najbolji prijatelj nekome koga znam pola sata, podijelila obrok, poslušala, dala savjet, pomogla.

Možda je granica između sudbine i slučajnosti stvarno vrlo tanka.

Oprosti na teretu, ovo nije bila tvoja bajka. Ali nekad i ja moram isprazniti džepove. Shvatim svaki put da to nije ljudima. Da sadržaj moga džepa treba ostati na podu nepoznate ulice koju ću jednom zaboraviti. Ili na trantinčici. Da ipak, nekome, nekada, u nekom mom paralelnom snoviđenju ovoga svijeta, ima neku vrijednost. Neznam….

Trtljam?

Oprosti i zbog toga. Ali ja nikad ne ću povjerovati da nema smisla. To bi bilo predosadno. I zato uvijek iznova bacam kockicu..

Alea iacta est."



Pisano s vrlo posebnom namjerom, neuspjelom, nažalost. No to je već sasvim neka druga priča....

Oznake: proza, ljudi, odnosi, priče, pismo, Osobno, iskrenost, snaga

Instrument.

Ležala je kraj njega u nebrojeno puta ponovljenoj rutini i s toplinom svoga pogleda pokrivala svaki dio njegovog tijela. Hrapavim je jagodicama dodirivao glasovirske tipke na njezinome boku stvarajući beskrajnu melodiju čije note vidi čim sklopi oči kad god da je pored nje. Note su mu se iscrtavale na kapcima i nošene maštom prelijevale su se u njegove prste. Neobično, ali nikada nije razmišljao zašto je to tako. Uživao je u tim trenutcima nerijetko zaboravljajući na stvarnost i to mu je tada baš trebalo. Bila je njegovo utočište u kojem su postojala samo dva bića i to je bilo više nego dovoljno da se prepusti. Izbjeglice iz besmisla…
Instrument?
Gomila emocija škakljala ga je prvo duboko u želudcu… zatim u jednjaku… zatim u ustima… zadrhtala je kao površina vode uzburkana vjetrom na njegovim suhim usnama, ali zadržala se tamo i nije otišla dalje… onoga dana kada je rekla da ide.
Uporno zatvarajući oči nagovarao je note da ponovo krenu dok su mu prsti čekali da se dokotrlja novi val mašte noseći Nju. Melodiju.
Uvijek i je bila bitna samo Ona. Melodija.
A instrument?
Izgubljen bez utočišta, prazan bez Nje; melodije, i bez sredstva kojim ju je čuo, ali i uzroka kojim ju je čuo, suočavao se sa stvarnošću. Sada je počeo razmišljati zašto je to bilo tako.. Sada bi dao sve da još jednom osjeti toplinu onoga pogleda kojim je pokrivala svaki dio njegovoga tijela i kojim je kriomice susretala njegov… sada bi dao sve, da još jednom legne kraj njega.. i da se.. barem još jednom, samo jednom, ponovi ona rutina… koju je toliko puta imao..
a nije razmišljao zašto je to tako..
prepuštao se..
a nije razmišljao zašto je to tako..

izbjeglice iz besmisla.

Sada su rijetki trenutci kada zaboravlja na stvarnost. Bez instrumenta ne može svirati svoju melodiju. I gubi se u njoj.
Uvijek je bila bitna samo Ona. Melodija.

A instrument?

Možda mu sada treba baš ovo.



Melodija si uvijek zapravo bio ti. Instrument ja.

„Oprosti mi, velika reko, al' ja sam morao preko..."